Statistički gledano Hrvatska je izašla iz recesije. Nakon 12 kvartala za redom, Hrvatska u zadnjem kvartalu 2014.godine bilježi blagi gospodarski rast od 0.2%. Prognoze za 2015 godinu kod većine makroekonomista je – stagnacija. Razloga za optimizam, ako uzmemo u obzir makroekonomsku (ne)ravnotežu, nažalost ne može biti.
Samo za vraćanje dugova Hrvatskoj je potreban gospodarski rast od 3 do 4% na godišnjoj razini, a što je u ovim uvjetima nemoguće postići. Hrvatsko gospodarstvo je zbog dugogodišnje Vladine destruktivne razvojne politike faktično na aparatima na disanje. U Hrvatskoj već 25 godina postoji kriza upravljanja u svim sektorima. U politici i crkvi, u intelektualnoj i korporativnoj eliti, u sindikatima i nevladinim organizacijama itd. Više se ne zna koja je uloga vlasnika, dioničara, uprava i nadzornih odbora i to posebno u poslovnim subjektima koji čine ogroman javni sektor.
Da uprave nemaju jasnu misiju i viziju razvoja koje su trebale dobiti od svojih vlasnika/dioničara, možemo vidjeti i iz prodaje hrvatske Ine mađarskom Molu. Novac od prodaje Ine je Račanova i Sanadrova vlada koristila za pumpanje javne potrošnje umjesto da je ostao u Ini radi njene dokapitalizacije koja bi ubrzala modernizaciju rafinerijskih postrojenja. Da je hrvatska Vlada Molovim novcem dokapitalizirala Inu, za taj postotak smanjio bi se i vlasnički udio Mola u Ini. Da bi Mol zadržao isti vlasnički udio, kao što ga je imao prilikom kupnje, onda bi i Mol morao dokapitalizirati Inu i tvrtka bi imala ‘ratnu kasu’ od 2 do 3 milijarde € što bi joj bilo dovoljno za kompletnu modrenizaciju maloprodaje, rafinerije Rijeka ali i za agresivno širenja prema susjednim zemljama. Upravo u nedostatku te misije i vizije razvoja od strane vlasnika(hrvatske države) NO Ine je sve ove godine vršio monitoring rada uprave na temelju ‘nejasne vremenske prognoze’.
Ina je samo jedan od primjera upravne i financijske neodgovornosti politike prema vitalnim interesima hrvatske države. Na isti način mogli bi analizirati i ulogu politike u radu riječkih KD-a i načina na koji se i ovdje uništava društveno bogatstvo. Na brzinu sam danas bacio pogled na nove kontejnere za odvajanje otpada, pa eto i to smo kupili u Njemačkoj. To je samo jedan mali primjer upravne i financijske neodgovornosti vlasnika, ali kada sve to zajedno zbrojite (država + JLS) onda ćete shvatiti zašto smo debelo ušli u makroekonomsku neravnotežu i zašto ovaj sadašnji društveni standard održavamo prodajom obiteljskog srebra.
Vlada Zorana Milanovića je zbog pritiska javnosti odustala od monetizacije auto-cesta . Tih 12 milijardi kuna trebalo je smanjiti dug RH i dati malo zraka. Teoretski gledano, da danas hrvatska Vlada napravi sve ono što je potrebno kako bi se osigurao održivi gospodarski rast, prvi vidljivi rezultati bi se vidjeli tek u ranim 20-tim godinama. Prelazak na regije, drastično smanjenje JLS-e, drastično restrukturiranje javnog sektora, drastično mijenjanje prioriteta investicija kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. To je sve ono što struka vidi a politika zabija glavu u pijesak.
Negdje sam pročitao, da je jedan ugledan član Kukuriku koalicije rekao da Plan 21 nije bio na razini akcijskog plana, nego da je to bila samo lista želja. Dok ovo čitate, sadašnji premijer Milanović i njegov glavni opozicijski protivnik Karamarko krstare hrvatskom na račun poreznih obveznika i traže partnera za još jedan novi mandat u nizu svih onih koji su vladali Hrvatskom bez pravog ‘koalicijskog sporazuma’, čitaj ‘akcijskog plana’. Prema tome, u sljedećem mandatu bez obzira tko bio na vlasti na redu za prodaju će biti HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode itd. Kada sve to prodamo hrvatski proračun će na kraju sastavljati naši vjerovnici. (RiPrivredniBarometar: Boris Bradarić)
