Za grad Rijeku je zadnji dan rata bio 03. maja 1945.godine. 73 godine grad živi u miru, promjenjivih tokova kada je razvoj i prosperitet u pitanju.
No, kako je to bilo 03.05.1945. u gradu? Do sada nije se puno govorilo kako je bilo u gradu tog dana kada su jedinice 4. Armije JA ušle u grad. Sušak je oslobođen ranije, 21.04.1945. Intenzivne borbe koje su se vodile u Primorju i Gorskom kotaru došle su i do Sušaka. Žestoke borbe vodile su se na području Martinščice i brdu Sv.Križ na Vežici. Zabilježeno je da je u ovim borbama poginuo velik broj boraca NOV-a. Unatoč tome partizanske snage zauzimaju Vežicu i ulaze u Sušak gdje su se vodile borbe na pojedinim punktovima grada. Njemačke snage povlače se u Rijeku i na liniji nekadašnje granice stvaraju neprobojni štit za daljnje napredovanje jedinica NOV.
Unatoč žestokim borbama Sušačani su oduševljeno dočekali partizanske snage koje su 21.04.1945. došle do nekadašnje granice u centru Sušaka, a koja je postala linija fronta. Sušak je cijelo vrijeme rata disao izrazito antifašistički i tek mali broj pojedinaca podržavao je okupatorsku i kvislinšku NDH civilnu vlast koja u vrijeme okupacije nije ni funkcionirala.
Nova linija fronte uspostavljena 21.04.1945 u samom centru grada, na nekadašnjoj rapalskoj granici odnosno na Rječini i mrtvom kanalu, do 3.maja bila je poprište razmjene puščane i snajperske vatre 24 sata na dan. Pokušaj zauzimanja električne centrale u Vodovodnoj ulici bio je gotovo samoubilački potez partizanskih snaga koje su u tom pravcu pokušale ući u grad. No, najkrvavije borbe vodile su se na Svetoj Katarini, preciznije brdu Lubanj gdje je u pokušaju prodora nastradao veliki broj pripadnika NOV-a, što je i bio razlog da Petar Drapšin komandant IV armije JA naredi zaobilaženje Rijeke, te preusmjeravanje glavnine snaga na pravac Gumanac – Klana – Rupa – Trst.
Njemačke snage (97.korpus)u Rijeci našle su se opkoljene, te daljnji razvoj događaja ostaje neizvjestan. General Kuebler, komandant 97. Korpusa (koji nije bio SS-ovac) po mnogim svojim potezima je bio gori od SS-a. Osim što je naredio streljanje pred sam kraj rata zarobljenih pripadnika NOP-a koji su bili u zatvoru u via Romi (strijeljanje na Costabelli maloljetnih pripadnica NOP-a), naređuje uništavanje operativnog dijela riječke luke što je bilo potpuno besmisleno jer su u tom momentu svi znali da je Treći Rajh izgubio rat.
Dana 02.05.1945. general Kuebler naređuje svojim snagama povlačenje iz Rijeke i prodor u pravcu Ilirske Bistrice i Postojne kako bi se spojio sa njemačkim snagama. Tokom prijepodneva 03.05.1945. njemačke snage su se ubrzano povukle iz Rijeke u pravcu Matulja i Kastva, te neprobojna linija fronta na Rječini i Mrtvom kanalu ostaje prazna. Nakon kraćeg izviđanja i informacija iz grada partizanske snage oko 13 sati prelaze nesmetano porušene mostove i ulaze u tadašnju Rijeku. Jedinice NOV odmah su zauzele glavne strateške i vojne objekte (kasarne na Podmurvicama, Školjiću i Brajdi), a vojna komanda grada uspostavljena je u Guvernerovoj palači.
Riječani su dočekali oslobodioce s podijeljenim osjećajima. Dok su mnogi bili oduševljeni dolaskom partizanskih snaga u Rijeku, dobar dio građana bio je zabrinut što će se desiti i kako će nova vlast se postaviti prema njima.
Tadašnji stariji Riječani sječali su se sjajnog vremena prosperiteta grada za vrijeme Austrougarske i uspješnog vođenja grada od strane riječkih autonomista. Mlađe generacije odrasle u fašističkoj italiji i gradu koji je živio pomalo letargično na granici imali su podijeljena politička gledišta. Kako je započeo Drugi svjetski rat tako je počelo i iseljavanje iz grada, posebno intezivirano nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Mnogi su smatrali Rijeku previše neizvjesnom i nesigurnom zonom za život i njihov odlazak „dublje u Italiju“ bio je za njih sigurnija opcija življenja. Rijeka 03.05.1945. bila je poluprazan grad. Računa se da je više od 30% stanovništva već tada otišlo iz grada, a pojedine gradske četvrti bile su potpuno ispražnjenje, prije svega one bliže ratnim djelovanjima i miniranjima (Fiumara, Školjić, oko Kazališta, Riva). Mnogi Riječani i Sušačani rodbina i prijatelji tog 03.05.1945 i narednih dana su se prvi puta susreli na Mrtvom kanalu i Rječini nakon godina rata jer nekadašnja granica u vrijeme rata je uglavnom bila zatvorena i rijetko kada propusna.
Velika ratna razaranja, potpuno uništena luka, svi mostovi na Rječini, uništeno brodogradilište i rafinerija, oštećena komunalna infrastruktura bio je veliki izazov za novu vlast. A nova vlast na čelu sa Pietrom Klausbergerom u Rijeci bila je pod vojnom upravom za cijelo područje koje je prije rata pripadalo Italiji.
Propagadni film tadašnjih Filmskih novosti snimljen nekoliko tjedana nakon oslobođenja pokazuje Riječane i Sušačane (civile svih generacija) kako raščišćavaju ostatke građevina od ratnih razaranja na mostu na Rječini, odnosno na prostoru nekadašnjeg graničnog prijelaza. U vrlo kratkom vremenu izgrađen je provizorni pješačko-kolni most kod Kontinentala kao glavna poveznica između Rijeke i Sušaka, kao i željeznički most na Školjiću.
Te prve dane oslobođenja zasjenili su nestanci uglednih Riječana od kojih su neki nađeni ubijeni. Radilo se mahom o ljudima koji nisu bili fašisti već ljudi antifašističkog odnosno autonomističkog građanskog političkog opredjeljenja. Upravo ti nestanci i ubojstva unijeli su dodatni strah i nepovjerenje prema novoj vlasti onog nemalog dijela Riječana koji su oslobodioce dočekali s nepovjerenjem. Rezultat je bio njihovo kasnije iseljavanje u Italiju.
Ti tjedni i dani, prije i poslije 03.05.1945, ako nisu bili najteži zasigurno su bili jedan od najtežih perioda u povijesti grada.
