Kada za kojih 10-tak godina kada stručnjaci budu analizirali financijski kolaps ove države, zdravstvo će sigurno biti među prva tri uzroka na tom popisu.
Sve vlade do sada ulazile su neku svoju “reformu” zdravstva, i svaka nova vlada ostavljala je na kraju ogromne dugove budućim generacijama, a sustav je i dalje generirao nove gubitke. Danas, 25 godina nakon hrvatske samostalnosti Hrvatska ima dva sustava (privatni i društveni). U tom dvojnom sustavu društveno zdravstvo služi kao razvojna platforma za privatno zdravstvo. Kao i u kuponskoj privatizaciji firmi namjerno se uništava “društveno” vlasništvo kako bi se stekli preduvjeti za “kuponsku” privatizaciju zdravstva. Pod motom zadržimo doktore u Hrvatskoj, dopušteno im je da mogu određeni dio sati raditi za svoj džep. Onda su došle private ordinacije, privatne klinike, a kao šlag na kraju i privatne bolnice. Godinama su adaptirani neki zakoni i regulative kako bi se udovoljilo zdravstvenom osoblju koji je imao i ima strahovit jak lobi u politici. Sve ovo što se danas događa u RH kosi se se osnovim pravima o zaštiti pacijenata.
ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA Članak 5. kaže:
“Svakom pacijentu jamči se opće i jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu primjerenu njegovom zdravstvenom stanju, sukladno općeprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima, u najboljem interesu pacijenta uz poštivanje njegovih osobnih stavova.” Jednako pravo? Kako pacijent može imati jednako prava u zdravstvenom sistemu koji poznaje dva odvojena sustava?
Ako usporedimo cijene zdravstvenih usluga u Sloveniji i Hrvatskoj vidjet ćemo da su one u Sloveniji duplo više od onoga što HZZO plaća, recimo, hrvatskim bolnicama. Cijene u privatnim zdrastvenim ustanovama slične su onima u Sloveniji pa se iz toga može zaključiti da HZZO kao monopolista prisiljava bolnice da pružaju usluge ispod normalne tržišne vrijednosti. Ako ste imalo financijski pismeni onda ćete shvatiti da su svi u tom sistemu slabo plaćeni, a posebno su slabo plaćeni doktori koji su vrhunski specijalisti u svojim područjima.
I dok se u privatnom sektoru okreću milijarde kuna, političari su od društvenog sektora napravili sistem koji je već odavno osuđen na propast. Povećavati dopunsko osiguranje kako bi se povećala plaće doktorima dodatno će ubrzati propast društvenog sektora, jer on kao takav više nije održiv. Nama ne treba nova runda sanacije društvenog sektora nego Hrvatskoj treba novi zdravstveni sustav koji će reformirati privatni i društveni sektor i spojiti ga u jednu cjelinu.
U svijetu ima puno primjera kombiniranog sustava i takav sustav onda jamči ono što stoji u Članak 5. Zakona o zaštiti prava pacijenata.
Jedan od takvih sustava je i nizozemski gdje su sve bolnice u društvenom vlasništu dok su klinike, odjeljenja u vlasništu doktorskih udruženja (maatschap). Članstvo u udruženju nije nasljedno nego se stječe pozivom starih članova udruženja. U takvom sustavu KBC Rijeka bi kao bolnica bila u društvenom vlasništvu, dok bi najbolji doktori bili “vlasnici” klinika, odjela itd.
Uz društvenu brigu o bolnicama dobila bi se i privatna efikasnost u vođenju klinika i odjela. Premija osiguranja koja se plaća kroz doprinosa na plaću išla bi državi za hladan pogon bolnica, dok bi se premije osiguranja, kao što je dopunsko osiguranje (usluge), plaćalo isključivo osiguravajućim društvima koja su specijalizirana za zdrastvene usluge i koja imaju dozvolu države za tu djelatnost. Ovakvi sustavi su se pokazali najsocijalniji i s finacijskog aspekta najodrživiji.
