HNK Ivana pl. Zajca usporedno je prikazao prošlog vikenda dvije nadasve slične produkcije. Premijera „Labuđeg jezera“ u koreografiji i režiji Staše Zurovca i „Naše nasilje i vaše nasilje“ u režiji Olivera Frljića. Istovremeno su se tako odvijale dvije „priče“ o iskrivljenosti, isčašenosti i poremećenosti društva u kojemu bivamo. Te dvije „iskrivljene“ slike iznjedrile su niz pitanja, na niz razina. Od onih globalnih, do onih lokalnih, ali i onih koji se tiču samoga kazališta.
Očekivanje o bijelome, klasičnom baletu promašeno je od početka. Prvenstveno jer riječki HNK nema kapacitet za izvesti ovaj balet u svojoj klasičnoj, integralnoj formi. Posljedica je to i vođenja Baleta svih ovih godina i svih ovih uprava. Nadalje, Staša Zurovac sa svojom specifičnom poetikom i pristupu djelima, bio je garancija drugačijeg iščitavanja ovog klasika. Ansamblu Baleta pridružili su se i članovi Hrvatske drame, ali i mnoštvo studenata druge godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Stoga je složenije imenovati što smo gledali, jer balet nismo. Možda je to bio koncert s happeningom ili malo skuplja ispitna predstava, jer su studenti ujedno i polagali ispite.
„Naše nasilje i vaše nasilje“ pak je žanrovski određena produkcija kao „autorski projekt visokog rizika“, dakle isto klasično žanrovski neodređena.
Izričaj za koji su se redatelji odlučili svodi se na koreografiju jednostavnih pokreta, repetitivnih ritmičkih struktura. Zurovac u osnovi dramturgije postavlja zrcalo i zrcaljenje. Slika u ravnome zrcalu ima osnovnu „deformaciju“zamijenjivanja lijevog i desnog (i obratno). Ako zrcalo nije ravno, iskrivljenja i izobličenja slike još su veća, začudnija, odmaknutija od originala. Prepoznatljivost je manja. Jezero je zrcalna površina. Kada je mirno, gotovo je ravno, glatko. Kada je uzburkano površina odražava veća izobličenja. Zrcalne površine (scenografija Dalibora Laginje) dodatno multipliciraju ideju izobličenja. Zurovac u takvome prostoru dodjeljuje isti koreografski notni zapis svim izvođačima. Pokret je iščašen, blizak trzajima, nalikuje tikovima. Izvode ga „statične“ figure, uglavnom gornjim ekstremitetima.S jedne strane tako imamo glumce kojima je ovakva matrica izazov, iznad uobičajenih glumačkih postupaka za njih. Mnogi ne mogu niti stajati na jednoj nozi par sekundi kada je potrebno.S druge strane za profesionalne baletane umjetnike ovakva matrica nije izazov, ispod je uobičajenih plesnih postupaka za njih. Izobličenja i iščašenje tako vrve na sve strane. Možda se baletnim umjetnicima nije isto svidjelo pa se nisu pojavili na domjenku nakon premijere njima u čast?
Frljić upravo „koreografske“ elemente koristi kada želi naglasiti izobličenje, degenraciju europskog društa o kojemu govori. Društva koje se ispražnjava od vrijednosti, koje se estradizira, postaje plastično i neodgovorno za svoje posljedice. Koje proizvodi nasilje, koje uzrokuje nasilje, a da toga nije niti svjesno. Primjer je scena zabave i takve koregrafije u sceni kada se razuzdano pleše na čisto zapadnjački pop „melos“ (Coldplay, Adventure of a Lifetime). Iskrivljene koreografije tako ukazuju na deformiranu poslušnost, nemogućnost kritičkog razmišljanja zajednice. Kod Frljića ta koreografija vodi ka militarističkim elementima i asocijaciju vojske kao generatora stvaranja nasilnog stanja, a kod Zurovca koreografija vodi ka podređenosti koje se „podrazumijeva“. Zurovac je jato labudova koreografirao ne putem gracioznih, mekih pokreta, nego više nalikuju svojim trzajima na jato kokoški. „Labudi“ su to s tetovažom, piercinzima… Oba autora tako otvaraju sloj degenerativnosti društa, ali i njegovu nemogućnost kritičkog promišljanja i jendostavnog slijeđenja mase.
Konstalacija stalnih izobličenja neprestano navire. I ista su sve dublja. Problem multikulturalnosti, prihvaćanja različitosti Frljić postavlja upravo u Europi i europljanima, koji su svojim politikama u povijesti, borbom za naftu uzrokovali današnje migracije, izbjeglištva i „probleme“ u kojima ne vide sebe kao uzročnike. Borba je to i dokazivanje vlastite bahatosti. Naročito je to vidljivo u sceni „ugošćivanja“ i „brige“ za muslimane, kada se torturom tjeranja pijanja alkohola, jedenja svinjetine, te svođenjem na ženu (oblaćenjem u hidžab i šminkanjem) precizno seciraju slojevi ljudske zlokobnosti. Žena je svedena na najnižu moguću razinu. Bitno je muško!
I u „Labuđem jezeru“ slična priča. Žene su pretvorene i zarobljene u oblike životinja. Popout krda njima upravlja čarobnjak. Princ se zaljubi u najljepšu labudicu. To je vječna ljubav. Ali samo dok ne ode na bal. Jer, kad eno tamo druge žene. Nakon što je odmah zaboravio svoju pola sata prije doživotnu ljubav, njegova glava promišlja već drugu. Je li potreba princa oslobađanje njegove ljubavi ili je to možda dokazivanje kako može razbiti čaroliju i pokazati se bitnim, muškim? Ponovno priča ega, kroz manipulaciju. Dokazivanje.
Redatelji slično koriste i glazbu kao kontrapunktove sadržaja koje nižu. Glazba Čajkovskog a priori je u opoziciji redateljskog i koreografskog rukopisa. Frljić polarizira i naglašava sadržaj odabirom glazbe. Primjerice, mučenja, torture, degeneričnosti u opoziciji Adaggia for Strings, op 11. Samuela Barbera. Ili biblijski goli glumci pred „rođenje nacije“ s refleksijomo Tihe noći, noći važnoga rođenja.
U takvoj konstalaciji izobličenosti, otvara se i pitanje izobličenosti samog programiranja produkcija, i njihove realizacije, HNK. Nezadovoljni baletni ansambl koji nema izazove u raščerečenoj, za njih jednostavnoj, koreografiji. Kada stavimo takav rad Zurovca u perspektivu njegovih stanja upravo u tome HNK od prije nekoliko godina (sukob s upravom, otkaz, procesi) onda ovaj koreografski eho ima dodatne izopačine. Od Frljićeve jasno oblikovane predstaveostala je samo provokacija i eho koji se svodi na izdvojene djeliće iz cjeline, koji samo umanjuju i onu umjetničku komponentu. U repertoranom promišljanju, ovakvo Labuđe jezero pored recimo barem još jednog, da ne kažemo dva klasična, bijela baleta, zasigurno bi moćno rezonirao, nego li kada je to jedina „prava“ premijera u sezoni.
I tako se niz zrcaljenja, iskrivljenja, izopačenosti, degeneričnosti iz autorskih jezgri ovih djela, poput leptirovog učinka lagano proširuje i više od njih, govoreći tako ne samo o društvu kojega se dotiće, nego i o sebi samima.
Dakle ponovi samo-prozvani kazališni kritičar bez ikakvog formalnog plesnog obrazovanja pokušava govoriti o nečem što jednostavno ne poznaje. Studenti koji ne mogu stajati na jednoj nozi? – pa gdje je to koreografija zahtijevala? A što se tiče plesača koji su se “sramili” doći na prijem – to je pitanje kućnog odgoja i njihovog profesionalnog pristupa. Oni su jednostavno bili obavezni tamo se pojaviti. Uostalom oni bi se trebali sramiti izaći na pozornicu s deset kila i desetak godina viška, pogotovo oni koji nikada i nisu uspjeli stati na špice. Ili su se možda sramili što publika nije mogla uočiti razliku između studenata glume i njih „silnih“ profesionalaca. No, na ovakve pseudo kritike boljka su „portalskog“ novinarstva a samozvani plesni (sic) stručnjak Peranić svoje je znanje jasno pokazao kada je iz neznanih razloga dobio mogućnost suradnje s profesionalcima na baletu “Dozvoli mi da plačem” u HNK. Rezultat je bio tragikomični debakl predstave koja će ostati zapamćena kao najveći promašaj u povijesti riječkog kazališta. Publika se još uvijek sa sjetom sjeća nesretnog otežalog baletana koji čekićem udara po pozornici, i padajućih gumenih patkica koje oslikavaju Vivaldija. Ta je predstava naravno ekspresno skinuta s repertoara i postala naj-kratkovječnij predstava HNK Ivana Zajca ikad. I nakon te pretstave i ove „kritike“ ostaje samo „dozvoli mi da plačem“.