Najavljivana produkcija »Weltschmerz« (svjetska bol), nastala u koprodukciji kazališta Trafik i HNK-a Ivana pl. Zajca temeljena na djelovanju, ostavštini i poetici benda »Ekatarina Velika« ex jugoslavenske rock grupe koja je riknula nekako slično kad i Jugoslavija pokazala se kao izuzetno dosadna, prenapuhana, lažna, pamfletska kazališna poskočica. Najveći problem ove personalno intristične, loše oblikovane i pogrešno reflektirane kazališne tvorevine je dramaturška nepostojanost. Koreoredatelj i začetnik ideje Branko Žak Valenta bolje djeluje kada sam nije izvođač djela. Za razliku od „Hermafrodita duše“ koji su uistinu zanimljivo scenski gradili, prezentirali i izvedbeno kreirali temu, od »Weltschmerza« gledatelju dođe da zaplače od boli. Boli za izgubljenim vremenom prepunim scenske ispraznosti. Jedan monolog Valente o opatijskom Milde Sorteu u jednoj od ranijih predstava donio je više nostalgije, povezanosti i kauzalnosti s današnjicom, nego li cijeli ovaj ćušpajz.
Režijski je to linaran uradak, gdje izvođači Mila Čuljak, Toni Flego, Maja Katić, Alen Liverić, Iva Nerina Sibila i Žak Valenta na početku (i na kraju) kao plešu u klubu, ponekad i zaurlajući, a između imamo pojedinačne ili dijelove u paru u kojima se na različite načine (pokretom, plesom, govorom, glazbom i glumom) iskazuje stav spram EKVa, njihove ostavštine i refleksije danas, sve u navodno klupsko oblikovan prostoru, jer navodno danas nema klubova. Sve te dionice, kao i cijela predstava ima poteškoću s fundamentom kazališta – vremenom, odnosno trajanjem. Osobna, sentimentalna vezanost za materijal tako nadvladava vremensku strukturu predstave i uglavnom završava u dosadi, kazališnoj žabokrečni, isušenoj kaljuži umjetnosti, izvedbenoj pustopoljini. Možda ne bi bilo tako da je kvaliteta izvođača izvrsna. Problem je upravo u uvjerljivosti izvedbe.
Prvotna scena jasno autorski ukazuje na iscrpljivanje, koje nije samo fizički, „klupski“, već i možebitno iscrpljivanje jednog načina življenja, odbijanje tranzitnosti (tranzicije), savladavanje neizbježnog otpora. I ta scena bi bila izuzetno jaka da se na tijelima većine izvođača ne vidi stvarna izvedbena nemoć, poradi upravo neodržavanog i nepripremljenog tijela (pogotovo za ples i pokret), osnovnog izvođačeva „alata“. Ta profesionalna nemar, samoljubljiva samodostatnost stvara vir koji poput crne rupe guta bilo koju umjetničku iskrenost. Flego i Liverić, tjelesnom ekspresijom jedini odgovaraju zadatku „iscrpljivanja“ i repeticaja plesa kod njih ima smisla, ali gledajući poskakivanje Valente, Čuljak, Nerine Sibile i djelomično Katić čija se tjelesa teško odvajaju od površine prilikom poskakivanja, čak i kretanja, čija masa ima tenziju ka podu, masa koja uzemljuje njihovu lažno superiornu izvođačku narcisoidnost, koji svojom tromošću umrtvljuju prostor, a kasnije i zapuhanošću i preglumljivanjem umora (naročito Čuljak) „kontamiraju“ redateljsko dramaturšku matricu, onda se u gledatelja javljaju potpuno druga pitanja. Primjerice, koliko se profesionalno izvodi ono što se izvodi. Je li izvedba uistinu umjetnički maksimum, ili i sama zapravo podržava stanje koje navodno kritički promatra. Ajmo malo nešto solo i u parovima posložiti, pri tome smo tijekom vremena izvedbeno oslabili, neki nemaju niti edukaciju, pa ćemo slično, kao i ranije u istom tom prostoru kolažno posložiti niz sličica? I eto predstave!
Upravo pojedine slike razotkrivaju svu jad i bijedu izvedbene scene. Mila Čuljak u svom solo nije donijela ništa novo. Kao i već 20 godina. Isti pokreti, iste „fore“, isto grčenje u kojima nema novih ideja.. Valjda je trebala pokazati distorziju društva, stanja ljudi. Upravo njena izvedbena zaglavljenost u vremenu i nemogućnost tehničke raznolikosti pokazala je ono što je kanila autorski učiniti. Vizualna deformacija neonskim svjetlom naglasila je svu deformativnost kazališnog djelovanja tzv. nezavisne scene, koju generira i TRAFIK, a tekst „željela sam sve nas vidjeti/gledati očima djeteta“ samo je naglasio bezgranične prostore patetike koji su uronili u dosadu, zamor i licemjernost.
Duet Liverić – Katić polarizirao je pak i naglasio nakardnost ove tvorevine. Jasan Liverićev dramski i interpretacijski okvir, njegova glumačka uvjerljivost i scenski nastup tako su suprotstavljeni smiješnom, umjetnom, neuvjerljivom i lošem govoru Katić. Kasnije dok nije govorila Katić je djelovala uvjerljivije. Ovdje kad je još i zapjevala nizom zavijajućih sekvenci, a poradi značajne izvedbene ekspresije Liverića, scena je skrenula u lakrdiju.
Kasniji duet Katić i Čuljak uz patetično „to je stvaran svijet oko mene, to je stvaran svijet u meni“ koji završava prostačenjem samo je ukazao na scensku vulgarnost površnosti. Tako se implicitno tkanje koje je građeno, potpuno rasparalo ovim nepotrebnim eksplicitnim ukazivanjem na „stvaran svijet“. Površnost je nadalje naglasila Nerina Sibila valjajući se po podu, potom plazeći i batrgajući se na zidu, prenemažući se u tranzicijama kroz prostor bez glumačkih odluka, a koju na sreću dio publike nije vidio pa je mogao uživati u glazbi. Sibilina ekspresija lica isto nije ništa novo. Uvijek ista. Poput loših glumica u lošim sapunicama (kolumbijskim) ona djeluje umjetno, a sekvence pokreta jednostavno su – jednostavne. Neinventivne. Neuvjerljiva, lažna, reliktna izvedba.
Pored Liverića jedinu scensku iskrenost mogli smo vidjeti u plesnoj izvedbi Flega. Polaritet prošlog i sadašnjeg, spoj, ali i „magnetni“ otpor. Šteta što je poradi režije (vremenske dionice i tempo su potpuno zbrkani) pogubljena energetska maksimalna kazališna ekspresija.
Možda bi najbolje bilo da smo sve otpratili u mraku i poslušali uistinu zanimljivo obojanu, reflektivno doziranu, a opet suvremeno začinjenu glazbenu kulisu, čija je dramaturgija distorzije, preoblikovanja, (ne)prepoznatljivosti, ne samo zvuka, melodije već i glasa, riječi, rečenice pričala priču dva vremena ili možda svevremena. Skladatelj Josip Maršić uistinu je napravio posebno glazbeno djelo koje je najbolje dočaralo htjenje ove grupe.
Oblikovanje prostora i fiksna dijaprojekcija Lare Badurine nije ništa posebno. Kašete, pive i prepoznavanje riječi anarhija su prostorno scensko rješenje koje bi vjerojatno bolje bilo riješeno i na literarno dramskom natjecanju osnovnih škola. Kostimografkinja je Lara Karlavaris. A što reći o kostimografiji? Ništa. Za svjetlo ne znamo tko se pobrinuo.
I na kraju, ono što je najsmješnije jest samopozicioniranje TRAFIKa na marginu, rub, lamatanje o tome kako su nezavisni i sl. Mnogi članovi TRAFIKa upravo su sudjelovali u tzv. „tranzicijskim“ radnjama, koje su dovele do sadašnjeg stanja društvenog očaja. Osnivači su im sjedili u vijećima koji su dodjeljivali financijska sredstva sebi, selekcionirali se na festival, djelovali suprotno zakonu u radnjama što oko HNK, što oko zapošljavanja u plesnoj školi, što oko financijskog poslovanja strukovne udruge…Svojevrsna uhljebljenost u kulturi. Detaljnije je napisano u tekstu Sporno imenovanje nove ravnateljice Gradskog kazališta lutaka?. Koprodukcija s nacionalnom kućom je posljednja činjenica koja ukazuje kako u stvari nema ni nezavisnosti ni marginalnosti. Poradi svega kada tako akteri samo progovaraju (lažnosti je danas u društvu sve više, a najviše u kulturi) onda to postaje neuvjerljivo, smiješno, ali i inverzno dokumentaristički. U prostoru u kojemu nije oblikovana publika koja kritički promišlja, u kojemu obrazovani sustav uglavnom proizvodi formalne reinterpretatore, moguća je i degradacija, dekadencija, truljenje, raspadanje i oduzimanje smisla umjetnosti. A tome je upravo HNKov i TRAFIKov primjer boli. I to one svjetske. Ali nema veze. Interesna grupa će već o istoj pisati hvalospjeve, samoselekcionirat će se i na festivale, a možda si i samostalno donese pokoju nagradu Hrvatskog glumišta. Ili barem nominaciju. Ne bi bilo prvi put. (Detalji u ANALIZA: Metastaze suvremene plesne scene.)
