Home Kolumne Kuljiš vs Perišić: Prvo ustaše pa tek onda ekonomija?

Kuljiš vs Perišić: Prvo ustaše pa tek onda ekonomija?

397
1
kuljisperisic
Polemika Denisa Kuljiša i Vuka Perišića

Tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola i natruha postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će Hrvatska sebi stvoriti preduvjete za ekonomski napredak jer će tek tada postati normalno, demokratsko i civilizirano društvo, tvrdi u publicist Vuk Perišić u svojoj kolumni na tportalu.

U samoj frazi ‘ustaše i partizani’ krije se opasna zamka. Ona sugerira da su ustaše i partizani dva ravnopravna, jednako sumnjiva antagonista koji su se svojedobno potukli, a njihovi pristalice tuku se i danas pa gnjave javnost koja je željna racionalnog pristupa aktualnim i ‘životnim’ problemima. Takvo izjednačavanje ustaša i partizana ne ukazuje samo na provincijalno nerazumijevanje Drugog svjetskog rata nego i na nedostatak moralnog i demokratskog kompasa čime se briše razlika između jednog terorističkog, psihopatskog pokreta i borbe koju je čovječanstvo vodilo u ime golog opstanka. Sukob ustaša i partizana bio je samo lokalni, sporedni segment rata između jedne sulude, neljudske ideologije i elementarnih vrednota ljudske civilizacije. Bio je to rat koji su Sjedinjenim Državama, Sovjetskom Savezu, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Kini, Poljskoj, Jugoslaviji, Norveškoj, Nizozemskoj i mnogim drugim zemljama nametnuli nacistički Treći Reich, fašistička Italija i nacionalističko-militaristički Japan, sve u cilju svoje globalne dominacije, uništenja čitavih rasnih i etničkih skupina i uspostave vladavine ‘krvi i tla’ u kojoj će pojedinac biti sveden na poslušnika kolektiva, a sva intelektualna i moralna dostignuća ljudskog roda bit će uništena i proskribirana u ime rase i nacije, piše Perišić i nastavlja:

‘Afirmacija antifašizma i bezuvjetni prezir prema svemu fašističkom – i svemu što na fašizam nalikuje, bila to šovinistička mržnja, kolektivistička negacija individualizma, fašistička ikonografija ili prijetnje političkom i svjetonazorskom pluralizmu – elementarni su preduvjet civilizacijskog opstanka nekog društva, nipošto gnjavaža koja skreće pozornost s ekonomije. Uostalom, antifašizam je vrednota važnija od ekonomske konjunkture. Zaludna je rasprava o ekonomiji u društvu koje se libi kategoričke osude fašizma – ili rehabilitira njegove suučesnike što se nedavno dogodilo u Srbiji – kao što je zaludno bavljenje infinitezimalnim računom bez poznavanja osnovnih računskih operacija’.

Perišićev tekst naišao je na reakciju drugog hrvatskog publiciste Denisa Kuljiša koji mu je odgovorio na :

Mislim da je moj prijatelj Vuk Perišić podlegao atmosferi moralne panike koja se u Rijeci stvara uoči izbora i sugurnog poraza SDP-a, koji se u međuvremenu pretvorio u virulentnu postkomunističku socijalističku stranku tražeći i pronalazeći ”idejne” temelje svog djelovanja koji mu nisu trebali na vlasti, ali će mu trebati u opoziciji…
Ova Vukova interpretacija povijesti 20. stoljeća naivna je i ahistorična. Ukratko, ono što se događalo poslije 1903. kad je započela revolucija anarhističkom revolucijom u Solunu, pa se nastavilo mladoturskom (također u Solunu) 1908., socijalradikalnom u Odesi i Petrogradu 1905., komunističkom u Petrogradu i Lodzu 1917. te fašističkom u Rijeci 1919., pokazatelj je sloma europskog ancient regime i propasti imperija (talijanski i francuski propali su materijalno) koji dovodi do uspona nacionalnih država u kojima se stvaraju autokratske diktature. Revolucija je uspjela samo u Italiji i Rusiji, a zatim se proširila na Njemačku i Španjolsku. No, posvuda propadaju kao ”otvoren format” internacionalističkih revolucionarnih projekata i pretvaraju se, nakon ”romantične faze”, u totalitarne diktature koje reduciraju program promjene driuštva i zamjenjuju ga državnim ekspanzionizmom (u Italiji u toj funkciji učvršćuje od 1925. svoju vlast Mussolini, u Sovjetskom Savezu Staljin, a njemački i španjolski fašizam/nacizam su epifenomeni, koji djelomice slijede tu matricu deset godina kasnije). Znači, glupost je pričati o nekakvim mirnim demokratskim i komunističkim državama na koje je zločesti fašizam nasrnuo… Uostalom, Staljin i Hitler bili su saveznici koji su dvije godine, poslije potpisivanja pakta, zajednički srednju Europu pretvarali u ”bloodlands” međusobno izručujući emigrante, a u tom projektu sudjelovao je na svoj način i drug Tito, koji je bio izuzet od represije kojoj su bili izloženi domaći komunisti (Peta zemaljska održala se u Zagrebu dok je cijeli hrvatski CK ležao u Kerestincu, a to nije ni jednom riječju spomenuto na konferenciji – lako je provjeriti, imamo zaključke i minutae na internetu). Jugoslavenski ustanak bio je komunistička revolucija, koju su organizirali i vodili komunisti sankcionirajući ”liniju” vojnim sudovima (osnovanim 1941. u 1. proleterskoj), uz pomoć Ozne i KNOJ-a . Tu nije bilo nikakvog ”nacionalnog”, ”antifašističkog” i ”hrvatskog komunističkog” pokreta, to su same gluposti… AVNOJ i ZAVNOH itd. bili su čisti agitprop (mjera koju je naložio Dimitrov, pa je sazvan bihaćki kongres kojemu je prisustvovao njegov inspektor iz bugarske KP). Titova revolucija je bila staljinistička avangarda u političkom i vojnom smislu, a sve se promijenilo tek kad je on 1948. shvatio da mu Staljin ne ostavlja mogućnost opstanka, pa je defektira na Zapad i postao pivot containmenta i antikomunizma. Jugoslavija je dalje živjela kao sponzorirana antikomunistička-antinternacionalistička (to se kod nas zvalo antistaljinistička) zemlja u kojoj je međutim i dalje trajala politička represija. Uostalom, u razdoblju 1945 – 1948 provedena je najšira kampanja etničkog čišćenja i izvršen genocid Nijemaca, Talijani su protjerani, a ”klasni neprijatelj” i nepouzdani, ”kompromitirani” elementi masovno likvidirani bez suda (takozvani ”narodni sud”). Izvršioci tih poslova poslani su na Goli otok kad je Tito promijenio stranu. Zatim je likvidirao i one koji su likvidirali te likvidatore (Udbu). Praktično do jučer, Jugoslavija je živjela u tiraniji i političkoj diktaturi, koja se s vremenom ublažavala kao i Francov režim – Franco je bio najbliži pandan drugu Titu. Razlika je jedino u tome šte je iza Franca ostao temelj kapitalističke ekonomije i mogućnost razvoja parlamentarne demokracije, dok mi ovdje stalno proživljavamo ove totalitarne recidive i ”strahove od slobode”. Cijala ta atmosfera moralne panike – Karamarko! Karamarko! – zasniva se na tome. Ali, povijesno, izgubljena je bitka – nema više mjesta za postkomunistički socijalizam i državnu ekonomiju, sve te ljevičarske floskule mogu ostati samo kao folklor. Grčka ide u bankrot, SDP ide u k. Zadnji bastion nereformiranog komunizma, Rijeka, u kojoj vladaju ”debeli crveni”, riječka frakcija SDP, također će pretrpjeti dramatične promjene, kad se presijeku kanali dotoka novca iz državnog budžeta u socijalistički sektor riječke ekonomije (luka, željeznica, petrokemija, Jadrolinija, brodogradnja…) To su sve neodržive tvrtke i djelatnosti, koje suportiraju političku nadgradnju nereformiranog socijalizma. U idejnoj sferi – Novi list, koji održavaju na životu banke, koje se boje ugroziti vitalni interes vlade u očuvanju tog bankrotiranog organa partijskog agitpropa. Ali, Vuk tu ne spada. On je zabludjela ovca. Liberal koji je podlegao moralnoj panici – prvo obračun s fašizmom, a tek onda liberalno preuređenje ekonomije…? Ja sam još toliko marksist da mislim kako treba prvo urediti ekonomsku bazu, da bi ozdravila društvena nadgradnja. Fašizam? Kakav fašizam? Izjednačavanje historijskog fašizma s recentnim antiglobalističkim desničarenjem posve je neumjesno, kao da se SDP proglašava moralnim i političkim sljednikom VKP(b). Karamarko je isto toliko fašist koliko je Zo staljinist. Uostalom, kod nas je ustaštvo iskorijenjeno fizičkim uništavanjem svih pripadnika toga pokreta i njihovih obitelji. Poststaljinisti su još živi, ali imaju po 90 godina i uglavnom su nevažni, usprkos proplamsajima ingenioznosti poput Manolićeve koji se odjednom sjetio da je Karamarko radio za Udbu, dok on nije – zbilja nije – a poslije su obojica radili za Stipu… WTF? Ne, to je sve strah od rezultata izbora, koji je već posve izgledan i bojazan od gubitka sinekurnih pozicija i namještenja. Vuk i ja ih nemamo, pa možemo barem sačuvati objektivnost…, zaključuje Kuljiš.

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here