Doktorica Casey Preston iz Sacramenta umrla je prije tri mjeseca. Barem tako vidi svoj “slučaj” uskrsnuća iz mrtvih, budući da je, prema riječima njezinih kolega, bila na “drugoj strani” oko 40 sekundi.
Casey se vraćala s posla kad ju je na pješačkom prijelazu u jednoj od najprometnijih ulica udario automobil. Od siline udarca udarila je glavom u beton i počela krvariti.
Liječnici su stigli za nekoliko minuta, a ona je kolima Hitne pomoći prevezena u bolnicu. I danas kaže da se ne sjeća ničega od sudara do trenutka kada je otvorila oči u bolnici. Iako ne radi u toj bolnici, poznavala je neke kolege od prije i nazvala ih da joj kažu što se dogodilo.
Casey se polako, ali sigurno oporavljala, ali osjećaj da je izvan njezina tijela nije je napuštao. Štoviše, još uvijek se jasno sjeća onoga što je vidjela dok je umirala.
– Kako su mi rekli, umrla sam za manje od 60 sekundi u vozilu Hitne pomoći. Tamo su me reanimirali i bogami, jedva da su me vratili. Sjećam se da sam u to vrijeme bila na mjestu koje je vjerojatno bilo definirano kao raj ili nešto slično. U svakom slučaju, nisam doživjela od onoga što se govorilo. Nisam vidjela poznata lica iz prošlosti, ljude koji nisu tu, niti sam čula glazbu, cvrkut ptica, bijeli izbrisani prostor i svjetlost. Moje je iskustvo potpuno drugačije – kaže Casey za CBSN Sacramento.
Ističući kako je danas uvjerena da čovječanstvo laže o “ljepoti i harmoniji” života, odnosno osjećaju duše koja lebdi nakon smrti, Casey dodaje kako je vjerojatno da bi ljudi lakše podnosili činjenicu da će jednog dana umrijeti.
– Kad sam umrla, vidjela sam nekoliko zelenih krajolika i ljude koji su plakali. Posvuda su bila neka tužna, potištena lica, meni potpuno nepoznata. Neki su mi pružili ruke, pokušavajući me dodirnuti. Vidjela sam prašinu, pijesak i livade pune insekata. Nisam čula nikakvu glazbu, niti doživjela bilo kakvu harmoniju. Ništa. Samo neka tužna lica koja mi nešto govore rukama – kaže Casey.
Neki su joj na Facebooku napola napisali da je možda bila u paklu, ali ona to odlučno negira.
– Nikad u životu nisam zgazila mrava, to mogu potvrditi svi koji me poznaju. Nisam počinila nijedan zločin, od malena sam imala misiju pomagati ljudima i usrećivati ih. Valjda sam zato liječnica – kaže ona.
Takva stanja često bivaju uzročena zastojem srca, a ponekad i epileptičkim napadima. Prestanak kucanja srca ljudi uglavnom smatraju smrću, neko bi rekao i kliničkom smrću. No, to je glupost jer zastoj srca shodno današnjim medicinskim saznanjima nema veze sa smrću.
Smrt je irevezibilan tj. nepovratan kraj čovjeka. Privremeni zastoj srca pak se može relativno brzo ispraviti tj. srce se može vratiti u pogon. Da je bila smrt posrijedi, to bi bilo nemoguće jer, to već rekoh, ona je nepovratan kraj čovjeka.
No, takva saznanja ili informacije nisu ljudima privlačne pa nam se stoga i “ne serviraju” u novinama. Mnogo bolji naslovi, više ljudi privlače, su naslovi tipa “bio sam mrtav i bilo je divno” ili “vratila se iz mrtvih i opisala šta je vidjela na drugoj strani”. S takvim naslovima se zarađuje novac i privlače ljudi jer se ti “doživljaji” disfunkcionalnog mozga predstavljaju činjenicama.
Vjerovati “doživljajima” mozga kada je dotični izložen “kvarovima” usljed neadekvatne opskrbe kisikom (protokom krvi) slično je vjerovanju mozgu koji je pod utjecajem opojnih sredstava. Takvo što predstavljati drugima (ili i sam vjerovati u to) kao realno i vjerodostojno je 𝐫𝐚𝐜𝐢𝐨𝐧𝐚𝐥𝐧𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐨𝐮𝐛𝐢𝐬𝐭𝐯𝐨. Čisti idiotluk.
U suštini se tu kao potvrda iskustvima “nakon smrti” navode se moždane ćelije koje su navodno bile mrtve tj. one koje navodno uopće nisu funkcionirale ( mrtvo = nefunkcionirajuće). Nešto kao “Nisam vidio ništa, ali mogu biti svjedok očevidac!” Može li gore?