Hrvatska se u ovom trenutku našla izmedu čekića i nakovanja. Vječita borba dvije strane, SDP-a i HDZ-a , za prevlast nad Hrvatskom. Tko je ovdje čekić, a tko nakovanj, nije toliko bitno. Bitno je da udaraju jedni po drugome iz teškog naoružanja, ne mareći za koleteralne žrtve, hrvatske građane i buduće generacije. Tko god da pobjedi na slijedećim izborima, neće u njoj moći slaviti. Po znanstvenim istraživanjima, u Hrvatskoj će 2013. godine živjeti oko 3.680.000 stanovnika što će biti manje za oko 750.000 ili 17.1 % u odnosu na 2001. Hrvatska će zbog negativnog prirasta svake godine gubiti 25. 000 stanovnika ( veličine Bjelovara). Svakog sata gubimo tri stanovnika. U ove brojke nisu uračunate ekonomske migracije i imigracije stanovništva što će sliku još napraviti katastrofalnijom. Hrvatsku napuštaju pripadnici srednje klase, visoki, viši i srednje obrazovani kadar koji su u svim državama nosioci prosperiteta i motor razvoja. Taj kadar će otići u razvijenije zemlje, a u Hrvatsku će se doseljavati ljudi iz još manje razvijenih zemalja od Hrvatske. Upravo zbog takvog sastava stanovništa, Hrvatska neće imati šanse podignuti BDP na razinu koja će građanima jamčiti naprednu socijalnu državu.
Ova vlada Zorana Milanovica od svih dosadašnjih vlada djelovala je u najtežim uvjetima. Dok su prijašnje vlade sve probleme rješavale zaduživanjem i prolongiranjem problema nekoj budućoj vladi, Vlada Zorana Milanovica je imala tu (ne)sreću da je odmah u početku mandata došla do gornje granice zaduženosti. Moramo biti iskreni prema ovoj vladi i reći da je danas Hrvatska daleko organiziranija država ali to su stvari koje su više tehničke prirode. Ti poslovi se odrađuju i vode na nižim razinama upravljanja ali opet kažem i to je uspjeh u odnosu na prijašnje vlade. Sve dosadašnje vlade došle su na vlast nespremne pa tako i ova. Pomalo je licemjerno od nekih dužnosnika SDP-a da prozivaju Milanovića zbog neuspjeha provođenja Plana 21 i nekih 5% rasta BDP koji je bio zamišljen u 2015 godina. Onaj tko je pročitao kolicijski sporazum njemačkih, skandinavskih ili beneluških stranaka zna da Plan 21 nema veze za pravim koalicijskim sporazumom. Plan 21 nije bio odgovor na postojeće društveno, socijalno i ekonomsko stanje u kojem se je Hrvatska našla. Plan sa pogrešnom analizom stanja i uzroka doveo je do niza individualnih mjera koje su često bile međusobno kontradiktorne te se nisu mogle uklopiti u sveobuhvatne i dobro kordinirane mjere na svim mogućim razinama. To je neminovno dovelo do “stranačkog upravljanja” pojedinim ministarstvima, ad-hoc mjerama, nekoordinacije i raspada cijelog sistema zajedničkog upravljanja sistemom.
Ekonomski stratezi kukuriku koalicije vjerovali su da će, kao u vrijeme Račanove vlade, državnim investicijama oživjeti privredu. Tu grešku može napraviti samo onaj tko je debelo pogriješio u analizi stanja i uzroka. Ako krenemo od makroekonomske ravnoteže (postizanje stabilnosti cijena, visokog nivoa zaposlenosti i vanjskoekonomske ravnoteže, uz stalan privredni rast) onda vidimo da je vanjsko-ekonomska ravnoteža ili pokrivenost uvoza-izvozom ključni faktor na koji se mora djelovati. Laički rečeno, hrvatska hrana koju prerađuju hrvatske tvornice na hrvatskom stolu i na stolu naših turista. Izgradnja hotela i njihovo opremanja hrvatskim materijalom, namještajem i hrvatskom opremom te puno toga drugoga što uvozimo, a mogli bi proizvoditi doma i zaposliti na desetke tisuća naših građana. Da bi do ovoga došli, realnu privredu treba stimulirati na svim frontovima na način na koji to rade sve pametne zemlje. Za stimulaciju moramo osloboditi sredstva, a ona se mogu osloboditi samo smanjenjem i racionalizacijom državne uprave i javnih poduzeća, drastičnim smanjenjem brojae županija i jedinica lokalne samouprave. Intelektualnim i stručnim jačanjem državne i lokalne uprave (uništiti političku korupciju, klijentelizam, nepotizam, stranačko uhljebljavanje) te decentralizacijom novaca kako bi dobili uravnoteženi razvoj svih krajeva Hrvatske (autonomne regije). Hrvatski obrazovni sustav mora pratiti strategije razvoja RH i školovati stručan i motiviran kadar koji će pratiti hrvatsku privredu. Domaći poduzetnik i domaći djelatnik moraju dobiti osjećaj da uprava i javna privreda žive za realni sektor. Povratak povjerenja u državne institucije stvara novu i zdravu domaću investiciju klimu. Takve sveobuhvatne mjere koje moraju biti kordinirane od više ministarstava te se moraju se naći u stranačkim izbornim programima koji će se onda pretočiti u novi koalicijski sporazum buduće vlade. To mora biti sporazum koji će Hrvatsku voditi kroz duboke strukturne reforme po hodogramu iz godine u godinu po točno zacrtanim planovima.
Prema tome, da bi Milanović i SDP dobili drugu šansu prije svega moraju kritično početi gledati na Plan 21 i okolnosti pod kojim je on nastao. Plan 21 je produkt hrvatskog političkog miljea i kao takav bio je osuđen na neuspjeh. Milanović mora biti iskren prema građanima i mora otvoreno početi govoriti o razlogu neusjeha ove vlade. Govoriti o (ne)demokratičnosti stranaka, korupciji, političkoj korupciji, šalabahter demokraciji, političkom uhljebljavanju, sukobu interesa, centrima moći itd. Sve su to okolnosti pod kojima je nastao Plan 21 i kada kao vlada pod takvim okolnostima uđeš u manadat nema tog premijera na svijetu koji može vladu postaviti na zdrave noge. Prema tome, upirući prstom na Milanovića, neki SDP-ovci direktno upiru prst na SDP i sebe same. Ovo je prva vlada koja je na svojoj koži osjetila stvarne problema Hrvatske i osjetila svoju nemoć u rješavanju tih problema. Za razliku od HDZ koji nije prošao nikakvu katarzu niti imao ovakvo ‘borbeno’ iskustvo. Zoran Milanovic mora otvoriti dušu hrvatskim građanima da bi dobio šansu za drugi mandat (Boris Bradarić)
