Miljenko Jergović: Može li grad bez knjižara biti prijestolnica kulture?

Što čini razliku između galerije i kockarnice ili između kulture i turizma? Na ovakva bi pitanje trebalo odgovoriti prije kandidature, piše Miljenko Jergović u kolumni Jutarnjeg lista Sumnjivo lice.

Čak devet hrvatskih gradova prijavilo se za europsku prijestolnicu kulture 2020. Tada bi, kako stoje stvari, uz jedan hrvatski grad ovu dužnost trebao ponijeti i jedan grad u Irskoj. Javili su se tako Zadar, Osijek, Đakovo, Split, Dubrovnik, Pula, Varaždin s okolicom, Rijeka i Zagreb. U jedva dva od tih gradova postoji pristojna knjižara, a u polovini nema dućana koji bi se ni najdobronamjernije mogao nazvati knjižarom. Osim Zagreba, nijedan grad nema koncertnu dvoranu. Osim u Zagrebu i Rijeci, antikvarijat je čudo neviđeno. Osim u Zagrebu, niti u jednom od gradova nema ozbiljnije nakladničke kuće. U nekima – ne spominjimo imena, jer zvuči uvredljivo – dvadeset i pet godina nije objavljena knjiga.

Bilo bi bolje kada bi Hrvatska pričekala desetak godina, pa se u nekoj svojoj sretnijoj ili kulturnijoj budućnosti kandidirala za europsku prijestolnicu, ali ako već ne može tako, samo su dva grada koji, eventualno, mogu, odigrati zadanu ulogu. Prvi je Zagreb, zato što je najveći, ima minimalnu infrastrukturu i nekakav kulturni potencijal s kojim bi se, barem donekle, mogao mjeriti s Linzom, Sibiuom ili Pečuhom, gradovima koji su, između ostalih, bili europske prijestolnice kulture. Najgore što bi se Zagrebu moglo dogoditi je da 2020. završi s debaklom kakav je doživio Maribor, europska kulturna prijestolnica 2012. Tada su Mariborčani povjerovali da se pare od Europe povlače i izvlače, pa su temeljito upropastili projekt. Ali i od toga može grđe i gore.

Drugi ozbiljan grad je Rijeka, bez obzira na tradicionalan maćehinski odnos vlasti u tom gradu prema kulturi, bez obzira na to što u Rijeci nema europske živosti, nema izdavača, knjižara, galerija, kao ni većine onoga što je pretpostavka za ideju o europskoj kulturnoj prijestolnici. Ali Rijeka je jedini veći grad u Hrvatskoj – uz Pulu, kada aterira iz svemira – koja množi i dijeli europske kulturne vrijednosti. One vrijednosti na koje su prije trideset godina mislili Melina Mercouri i Jack Lang. Rijeka je, također uz prizemljenu Pulu, grad u kojemu trajno postoje i drugi, ili barem svijest o tome da je drugih nekada bilo tu, grad u kojem živi višejezičnost, postoji povijesno sjećanje, ali i zametak kulture otpora i bunta. Ako kultura nečemu, ipak, služi, onda će prije biti da služi tome da iritira, a ne da ukrašava. Rijeka je grad kojeg je moguće identificirati, grad na granici, na šavu, na spoju, u prelijevanju i u živom unutrašnjem konfliktu identiteta. Svakako europski grad. Možda mu još samo kultura fali.

Između Zagreba i Rijeke teško je izabrati. Zagreb ima europske kulturne gabarite, ali više nema europske poglede. Rijeka ima poglede, piše Jergović.