Oni koji su malo stariji sjetit će se raspada komunističkih diktatorskih režima. Prazne trgovine, veliki redovi pred njima kako bi se uspjelo kupiti nešto za jesti. Sistem u kojem su tobože svi bili isti i jednaki na papiru, smetlar na ulici i sveučilišni profesor, uvijek je imao svoju povlaštenu klasu. Komunistička elita koja je preuzela upravljanje državama krenula je od utopističke ideja besklasnog društva i da vlast pripada radnicima i seljacima. Naravno, upravljanje državom konsenzusom ili referendumom tehnički nije izvedivo pa uvijek izvršnu vlast mora obavljati netko drugi u ime tih istih radnika i seljaka. Pogađate tko se je teška srca žrtvovao da upravlja umjesto naroda? U ime radnika i seljaka uselili su se u stanove i vile onih kojih su najviše prezirali. Ono što su zamjerali klasnom društvu, vlast i luksuz, odjednom im je palo u ruke.
Nije trebalo puno, poznavajući sve ljudske slabosti i sirove strasti, da se stvori posebna klasa u društvu koja nije svoje mjesto izborila na temelju sposobnosti i intelektualnih kapaciteta nego na temelju pripadnosti političkom svjetonazoru. Kada imate klasu istih ljudi koji godinama i desetljećima upravljaju nečijim životima (crvena buržoazija) onda vam postaje jasno zašto su takve države slabije razvijene od Zapada. Ono što malom čovjeku nije dopušteno, dopušteno je tim moćnicima do te mjere da politička represija, politička ubojstva, silovanja nedužnih žena, pa čak i muškaraca, prolaze nekažnjeno u ime “naroda”.
Kada je došlo do urušavanja tog parazitskog sistema, doslovce gladi, ta komunistička elita i njezine paraobavještajne službe/podzemlje infiltrirale su se u gospodarstvo, državne institucije i političke stranke s nadom da će ponovo moći musti nahranjenu kravu. I Kini i Rusiji zapadni svijet je pružio ruku. Što iz bojazni tko će kontrolirati njihov nuklearni arsenal, što iz bojazni da bi se socijalni nemiri mogli odraziti na cjelokupnu svjetsku sigurnost. Naravno, želja zapadnog svijeta da te zemlje krenu putem istinske demokracije kao jedine garancije očuvanja temeljnih ljudskih prava i sloboda treba se ovdje isto tako podcrtati. Sve to u paketu znači i očuvanje međunarodnog prava i standarda koji će upotrebu sile i rata u međunarodnim odnosima napraviti nepotrebnim, niti poželjnim.
Rusija i Kina su krenula odvojenim putevima ali ciljevi tih starih garnitura su na žalost ostali isti. Ruski komunisti su obukli kapute staljinističko-imperijalističkih predaka, a kineski komunisti su samo gospodarstvo prepustili kapitalističkom tržištu. Dok se zapadni svijet razvojem demokracije dekolonizirao nakon WWII i ostavio malim zemljama i narodima da sami odlučuju o svojoj sudbini, autoritarne države, kao što su Rusija i Kina, svoje su imperijalističke ideje do dan danas ostavile u ladici da čekaju neka bolja vremena.
Jedna država , dva sistema bio je preduvjet Britanaca za vraćanje Hong Konga Kinezima. Nije dugo trajalo da bi shvatili kako kineski komunistički moćnici mrze demokraciju i da su prevarili Britance. Istinska demokracija znači politički pluralizam i političku borbu za naklonost birača. Birači pripadaju različitim svjetonazorima. Tu se dobiva ili gubi vlast, a tu poštenu utakmicu ta ekipa iz prošlosti nije spremna odigrati. Ili je ta utakmica već odlučena sa sucem koji je potkupljen (Rusija), ili se ta utakmica uopće ne igra (Kina).
Zapadni je svijet jednu i drugu zemlju uvukao u svoj gospodarski krvotok i tako reći spasio ih od gladi. Naravno treba biti pošten i reći da su neke strukture na Zapadu isto tako imale koristi od toga, a neke nisu. Investitori da, radnici ne. Kako god, iz one tadašnje perspektive suradnja i približavanje tim zemljama je bila odgovorna politika kako bi se premostile velike razlike i nepovjerenja.
Problem s autorativnim režimima je u percepcije njihovog gledanja na temeljna ljudska prava, politička i građanska prava, socijalna, gospodarska i kulturna prava. Tim se pravima primjenjuju važna načela, kao što su dostojanstvo, pravednost, poštovanje i jednakost. Njima se utvrđuju standardi prema kojima danas živimo i radimo.
• dostojanstvo čovjeka
• pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo
• pravo na razvoj osobe
• jednakost pred zakonom i ravnopravnost
• sloboda religije i rasuđivanja, sloboda učenja
• sloboda mišljenja
• sloboda tiska i informacija
• sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja
Uvjet da bi ljudima bila zagarantirana ova prava je trodioba vlasti. Izvršna, zakonodavna i sudska vlast moraju biti strogo odvojene i nezavisne jedna od druge. Strašni zločini tijekom Drugog svjetskog rata potaknuli su ljude na razmišljanje kako bi se moglo osigurati važenje ljudskih prava diljem svijeta. Izjava kineskog predsjednika da ne isključuje uporabu sile u stavljanju Tajvana pod kinesku diktaturu kao i zločini Putinovog režima u Ukrajini, te nelegalna aneksija ukrajinskog teritorija, koja negira povelju UN i međunarodno pravo, znači samo jedno. Ponovni rat između demokracije i diktature. Tko god misli da ga se ovo ne tiče neka se sjeti 1941. godine. Umjesto Njemačke i Japana sada imamo Rusiju i Kinu.
