Pratite nas na Viberu: Rijeka danas Viber kanal
Za sada se čini da ne mogu, s obzirom na žestoku represiju policije, ali dugoročno bi se nešto moglo promijeniti
Prosvjedi u Iranu koji su započeli zbog ubojstva Mahse Amini, 22-godišnjakinje koja je umrla u zatvoru u Teheranu nakon što ju je vjerska policija uhitila jer nije pravilno nosila hidžab, pretvorili su se u pobunu protiv teokratskog režima koji upravlja državom: među sloganima prosvjednika jedan od najcitiranijih je “Smrt diktatoru!”, a za diktatora se misli na vjerskog vođu Alia Khameneia, najvažnija politička i vjerska osoba u Iranu.
Kao i u drugim prilikama, iranski režim odgovara nasiljem: dosad je u sukobima s policijom ubijeno najmanje 70 ljudi, no nezadovoljstvo i demonstracije i dalje se šire zemljom. I zbog toga su se mnogi stručnjaci i analitičari počeli pitati kako bi ove demonstracije mogle završiti i jesu li doista prijetnja režimu. Kratak odgovor je da prosvjedi neće odmah ugroziti režim, ali je u isto vrijeme jasno da je teokratski režim izgubio veći dio svog narodnog legitimiteta, a to bi moglo dovesti do velikih turbolencija u budućnosti.
Demonstracije posljednjih dana zasigurno nisu prve u kojima su sudjelovale tisuće ljudi u Iranu. U posljednje vrijeme najveći su bili oni protiv reizbora Mahmouda Ahmadinejada za predsjednika, u kojima je 2009. sudjelovalo stotine tisuća ljudi i koji su bili vjerojatno najopasniji za stabilnost režima. I tada je, međutim, odgovor nasiljem i represijom bio uspješan, a prosvjedi su ugušeni.
Sljedećih su godina bili brojni drugi masovni prosvjedi koji su imali različite okidače i često su uključivali široke slojeve stanovništva, poput onih koji su započeli krajem 2017. i nastavili većim dijelom do 2018. i 2019. godine, a bilo je riječ o demonstracijama protiv naglog poskupljenja goriva.
U većini slučajeva režim je uvijek odgovarao na isti način: nasiljem, represijom i uhićenjima. Na primjer, samo 2019. godine ubijeno je nekoliko stotina ljudi.
Upalilo je svaki put: režim je do sada uspio preživjeti svaku prijetnju koristeći sigurnosni aparat kojim raspolaže. No, svakim ugušenom pobunom, bijes stanovništva je samo dodatno rastao, također i zato što se situacija u međuvremenu nije poboljšala: korupcija je i dalje raširena, ekonomija je i dalje blizu kolapsa (djelomično zbog zapadnih sankcija) i, kao slučaj Mahse Aminija, ideološka i moralna kontrola vjerske policije i snaga režima dosegla je neodržive razine.
Većina analitičara smatra da čak ni prosvjedi koji su u tijeku ne predstavljaju neposrednu opasnost za režim. Između ostalog, prosvjednici nisu uspjeli izgraditi kohezivni pokret, nemaju jedinstveno vodstvo niti jasne političke ciljeve. Nadalje, režim trenutno nije pretrpio unutarnje podjele ili prebjege među snagama sigurnosti.
No, važno je spomenuti da postoje su novi elementi i iznimnosti, u skladu s općim dojmom da svakim prosvjedom režim dodatno gubi legitimitet i moć. Ovaj put, “prosvjednici su puno hrabriji”, rekao je Evan Siegel, iranski povjesničar, za CNBC. “Poneseni bijesom izazvanim desetljećima represije i poniženja, oni se u uličnoj gerili odupiru represivnim organima, posebice omraženoj paravojnoj policiji” (misli se na Revolucionarnu gardu, jedno od najlojalnijih tijela režimu i često se koristi za aktivnosti represije).
Središnja uloga žena u prosvjedu također je značajan aspekt, iako ne sasvim bez presedana: danima, kao odgovor na uhićenje i smrt Mahse Aminija, kruže video snimke Iranki koje pale svoje hidžabe i režu kosu u javnosti. Iznimni događaji u zemlji u kojoj režim sustavno potiskuje neslaganje.
No, nije prvi put da se žene bune protiv obveze nošenja hidžaba i protiv ostalih rigidnih nameta teokratskog režima, ali je snaga prosvjeda i angažman žena ovoga puta veći: “Smrt Mahse Amini oslobodila je desetljećima utišenu energiju i volju među ženama koje se sada aktivno bore,” rekao je iranski viši analitičar Omid Memarian za Reuters.
Opći je dojam, dakle, da prosvjedi poput ovog ovih dana predstavljaju rizik ne toliko u bliskoj budućnosti (“Revolucionarna garda … je brutalna, lojalna i vrlo učinkovita u suzbijanju prosvjeda, a ima i dugogodišnje iskustvo u tome”, rekao je Henry Rome, analitičar u studijskom centru Eurasia Group, dugoročno gledano za Reuters.
“Sabotirajući reforme godinama, iransko vodstvo pretvorilo je zemlju u kutiju šibica. Moguće je da će nasiljem uspjeti suzbiti ove prosvjede i kupiti vrijeme do sljedećeg sukoba države i društva. Ali s vremenom će nastaviti činiti Iran sve ranjivijim na građanske nemire koji su zemlje poput Sirije i Jemena odveli u smrtonosnu spiralu”, napisao je studijski centar Crisis Group.
Štoviše, Iran bi se uskoro mogao naći u vrlo delikatnom političkom trenutku: vrhovni vođa Ali Khamenei, koji je na dužnosti preko 30 godina, ima 83 godine i već je neko vrijeme pati od lošeg zdravlja. Dva glavna kandidata koji će ga naslijediti su Ebrahim Raisi, trenutni predsjednik, i Mojtaba Khamenei, Alijev sin koji u posljednje vrijeme stječe sve veći utjecaj: obojica su dio konzervativnijih frakcija režima i obojica se čine borbenima i odlučnima doći na čelo države.
Sukob oko Khameneijeva nasljeđivanja mogao bi se pretvoriti u trenutak krhkosti i neizvjesnosti za cijeli iranski politički sustav.
