Moderni poretci najvišu vrijednost vide u individualnim slobodama – ili bi ju barem trebali vidjeti, umjesto da vrh vrijednosne ljestvice prepuštaju “sigurnosti”. Slobodne osobe mogu birati gotovo sve u životu: mjesto stanovanja i zanimanje, prijatelje, ponekad i suradnike, vjeru, političku orijentaciju itd. Pri tome se sloboda vjeroispovjesti, kao jedna od najvažnijih sloboda u liberalnim poretcima, iz suvremene perspektive može tumačiti – i tumači se – kao sloboda izbora kulture i načina života. Primjerice, dopušteno je kako konvertirati s kršćanstva na islam, tako i obratno, ili napustiti mjesto modernog managera i odlučiti se za primitivni ruralni način života. Jedino čega se svaka osoba mora pridržavati su ustav i zakoni države čiji je državljanin – što ljudi često čine prvenstveno zbog toga što im upravo oni osiguravaju spomenute slobode.
O slobodnim se pojedincima, povrh navedenoga, pretpostavlja da su i racionalni: da svoj poziv ili svoja politička uvjerenja ne biraju nasumce, već se za njih odlučuju na temelju uvjerljivih razloga. No, odakle im razlozi da se odluče za jedan poziv, a ne za neki drugi, da prihvate ovu vjeru, a ne onu, da vole svoja “vjekovna ognjišta” a ne vagabundiranje po svijetu (ili obratno)? Razumljivo, neke od tih odluka se jedva mogu smatrati slobodnim, primjerice one uvjetovane borbom za preživljavanje. Mnoge od njih su pak utemeljene na navikama, tradicijama, moralnim i religijskim uvjerenjima i sl. – ukratko, na ovoj ili onoj kulturi za koju su ti pojedinci vezani, u koju su urasli i stoga ju u pravilu spontano prihvatili, i na kojoj mogu utemeljiti odluke o načinu korištenja ove ili one slobode. Većina ljudi izbjegava nagle promjene u svojim životima upravo zbog te vezanosti, zbog straha koji kod njih izazivaju moguće promjene načina života, prekid postojećih društvenih veza i gubitak svjetonazorskih uvjerenja.
Ova razmišljanja otvaraju pogled na nešto što bi se moglo nazvati paradoksom slobode. Ako čovjek, da bi mogao racionalno odlučivati o tome kako će koristiti svoje slobode, neminovno mora poći od svojih postojećih znanja i iskustava, od svojih tradicija i svoje kulture, on isto tako neminovno za ove ostaje vezan. Ako se pak, obratno, odluči da svoja postojeća iskustva, uvjerenja i vrijednosti odbaci, time stiče sposobnost da raspoložive slobode neograničeno koristi, ali istovremeno ostaje bez temelja za odluke o tome kako ih treba koristiti. U društvenim znanostima se takav fiktivni pojedinac naziva “ničim neometana osoba” (engleski: unencumbered self). Takva “ničim neometana osoba” bi se naime našla u apsurdnoj situaciji: S jedne bi strane bila slobodna od svih moralnih normi i kulturnih lojalnosti, ali bi joj s druge strane nedostajao bilo kakav kriterij za izbor vjere, kulture ili drugih vrijednosti koje joj odgovaraju, pa čak i za odluku treba li sutra otići na neki koncert ili na večeru u restoran tj. na koji bi način trebala koristiti široke slobode koje su joj na raspolaganju.
Drugim riječima, čini se da se moderni pojedinac nalazi pred izborom između slijedeće dvije alternative: Prvo, da svoju slobodu koristi tako da ostane u okviru nekritički prihvaćenih običaja, moralnih i vjerskih uvjerenja itd., i time svoju slobodu ograniči na razinu daleko nižu od one koju mu nude moderni poretci, i drugo, da sve ovo proglasi predmetom slobodnog izbora i time ostane bez temelja i kriterija da taj izbor i izvrši, u kojem mu slučaju prijeti anomija – dezorijetiranost u svijetu, bijeg u ludilo, ili pak panično prihvaćanje bilo kakvog, slučajno pristupačnog kulturnog obrasca. Pri tome postoji velika opasnost da se takav slučajni kulturni izbor, učinjen iz straha pred prazninom totalne slobode, pokaže mnogo gorim i opasnijim od onoga što je napušteno.
Mogu li se izbjeći ove opasnosti, može li se opisani paradoks slobode na neki način riješiti? To je, po svemu sudeći, moguće postići samo polazeći od spoznaje da je zaista svaki čovjek vezan za svoju kulturu, ali da ta kultura nije – kao što to često misle romantičari i dogmatici različitih boja – homogena, jedinstvena i čvrsta cjelina, već se sastoji od relativno labavo povezanih, ponekad čak i proturječnih dijelova. Ovakva struktura omogućava da se, polazeći od nekih prihvaćenih dijelova kulture u pitanju, neki drugi njezini dijelovi podvrgnu promišljanju, kritici i izmjenama. Primjerice, ako netko ustanovi da njegove spontano stečene navike u svakodnevnom životu nisu u skladu s njegovim svjesno promišljenim i prihvaćenim moralnim normama, on se može odlučiti da te navike uskladi s tim normama. No može postupiti i obratno, tj. pojedina svoja moralna uvjerenja podvrgnuti kritici na temelju općih moralnih principa i doći do zaključka da ta uvjerenja, a ne postojeće navike, treba promijeniti. U ovakvim razmišljanjima kultura dakle uvjetuje slobodu u dvostrukom smislu: kao polazište slobodnog izbora i kao njegov predmet.
Ukratko, postojeće tradicije, navike itd., dakle kultura, suzuju slobodu čovjeka, onemogućavaju mu da iskoristi sve mogućnosti koje mu ona pruža. No istovremeno je to suženje uvjet da on odluke o korištenju svojih sloboda može donositi racionalno, polazeći od svojih postojećih uvjerenja i iskustava, dakle od svoje postojeće kulture. (mojmir križan)
