Home Kolumne Mojmir Križan: Suverenost ili supsidijarnost?

Mojmir Križan: Suverenost ili supsidijarnost?

1491
0

Tokom procesa osamostaljivanja Republike Hrvatske pred dvadesetak godina, bilo je vrlo omiljeno naglašavati da je ona postala “suverena i međunarodno priznata” država. I zaista, ona je 1992. stekla međunarodno priznanje kao država-slijednica propale Jugoslavije – no i dalje je zanimljivo pozabaviti se pitanjem suverenosti Hrvatske.
Riječ suverenitet (suverenost) potječe iz francuskog i engleskog jezičnog područja i označava posjedovanje vrhunske, nezavisne i neograničene moći u državi, dakle nad određenim teritorijem i njegovim stanovništvom, koja uključuje i pravo na započinjanje i vođenje ratova. Posjednik te moći je suveren. Dok suveren za odluke i zakone koje donosi ne mora nikome polagati račune, nosioci svih posebnih prava, nadležnosti i moći ove izvode iz moći suverena i njemu su odgovorni. Suvremeno shvaćanje suverenosti utemeljeno je u radovima političkog filozofa Jean Bodina (1530-1596) i u ugovorima o Vestfalskom miru iz 1648. godine. Povijesnim utjelovljenjem suverenosti u jednoj osobi je moguće smatrati francuskog kralja Luja XIV. (1638-1715), zvanog “Kralj-sunce” (Roi-soleil), koji je navodno sam na svoju neograničenu moć ukazao izjavom “Država, to sam ja” (L’État c’est moi).
No apsolutistički poretci pripadaju prošlosti. U demokratskim državnim poretcima je najviši nosilac moći “narod”, tj. njihovi su državljani, konstituirani kao politički kolektivi, kolektivni nosioci suvereniteta. U principu dakle građani Hrvatske, ako je ona suverena i demokratska, nikome ne moraju polagati račune za svoje kolektivne odluke i zakone, tj. oni mogu – u okviru svoje države, tj. sami nad sobom – vršiti neograničenu moć.
Ako se međutim – za razliku od principa i suhoparne teorije – pobliže pogleda stvarni doseg moći građana modernih država, dobiva se posve drugačija slika. Nije teško vidjeti da nekoliko miliona, ili čak stotina miliona građana, nije u stanju kolektivno donositi odluke i djelovati u skladu s njima, te oni stoga svoju suverenost delegiraju zastupnicima, koji u okviru državnih organa u njihovo ime vrše zakonodavnu i izvršnu vlast. Ali i doseg moći parlamenata i vlada je vrlo ograničen. Prvo, moderne su države liberalno-demokratske, tj. parlamenti i vlade moraju poštovati osnovne individualne ljudske slobode i prava – njihovi građani žele biti ne samo “suvereni” kao kolektiv, već i slobodni kao pojedinci. Zanemare li brigu za svoju individualnu slobodu, izlažu se opasnosti da im se državni poredak postepeno pretvori u neki oblik tzv. totalitarne demokracije (Jacob Talmon), u poredak čiji vladari – poput, primjerice, Adolf Hitlera ili Josif Staljina – uživaju određenu demokratsku podršku, ali ne poštuju ljudska prava onih koji im tu podršku daju. Drugo, u modernim državama građani u pravilu nisu zastupljeni samo u središnjem državnom parlamentu, već i na nižim razinama, primjerice u parlamentima pojedinih pokrajina i općina. Tako u Hrvatskoj oni svoje zastupnike biraju i u županijske i općinske parlamente. Budući da ti parlamenti i pripadne vlade imaju svoje posebne nadležnosti, politička moć u državi nije koncentrirana u središnjem parlamentu i vladi. I treće, moderne su države uključene u gustu mrežu međudržavnih sporazuma i naddržavnih organizacija – primjerice sporazuma o privrednoj suradnji ili poštovanju ljudskih sloboda i prava, odnosno organizacija kao što su Ujedinjene nacije ili Evropska unija. Ta umreženost također ograničava njihovu slobodu odlučivanja i djelovanja.
Ukratko, u suvremenom svijetu govor o suverenosti pojedinih država nema smisla. Zorna ilustracija posljedica stvarnog inzistiranja na državnoj suverenosti bila je komunistička Albanija: Bila je to totalitarna, od okolnog svijeta posve izolirana diktatura Envera Hodže nad stanovništvom koje živi u krajnjoj bijedi.
Postoji međutim jedan princip i pojam, koji omogućava da se izbjegnu nejasnoće i besmislice vezane za pojam suverenosti. To je princip i pojam supsidijarnosti. Riječ supsidijarnost potječe od latinske riječi “subsidiarius”, čije je izvorno značenje “vojna rezerva”. Danas se tom rječju označava princip organizacije, prema kojem zadatke treba izvršavati i probleme rješavati na najnižoj mogućoj organizacijskoj razini, odnosno u okviru najmanje moguće organizacijske jedinice, dakle što je moguće decentralnije. Tek kada na nekoj organizacijskoj razini, odnosno u okviru neke organizacijske jedinice neki zadatak nije moguće izvršiti, odnosno problem riješiti, u akciju stupa i toj razini, odnsno jedinici, u pomoć priteče slijedeća viša organizacijska razina, odnosno veća organizacijska jedinica. 1992. je sporazumom u Maastrichtu princip supsidijarnosti prihvaćen kao jedan od temeljnih principa funkcioniranja Evropske unije.
Nije teško vidjeti da princip supsidijarnosti ide na ruku decentralizaciji, federalizmu, te različitim oblicima lokalne autonomije i samoupravljanja. Što više, kada se radi o odnosima pojedinih država prema naddržavnim organizacijama i oblicima integracije, primjerice o odnosima Hrvatske s Ujedinjenim nacijama ili Evropskom unijom, princip supsidijarnosti izlazi u susret čak i privrženicima predstave o državnom suverenitetu. (mojmir križan)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here