Razvoj znanosti i tehnike medicinu obogaćuje uvijek novim – i sve skupljim – lijekovima i medicinskim aparatima, što, u kombinaciji sa za Evropu karakterističnim starenjem stanovništva, ima za neminovnu posljedicu stalni rast troškova u zdravstvu. U Hrvatskoj stanje otežavaju česte, dobrim dijelom kontraproduktivne reforme zdravstvenog sistema, kao u vrlo raširena korupcija.
U “Novom listu” od 27. kolovoza 2010., pod naslovom “Onkološki bolesnici ostaju bez terapije”, objavljen je članak, koji kaže da najnovija re-forma u zdravstvu, u ime štednje, ograničava liječenje pacijenata čije bolesti zahtijevaju liječenje tzv. “skupim lijekovima”, i povrh toga izbor pacijenata koji će biti liječeni tim lijekovima prepušta liječnicima. Ovo je moralno i politički katastrofalna odluka, jer ljudsko dostojanstvo zahtijeva da se svim ljudima osigura ona razina medicinskih usluga, koju zahtijeva njihova bolest i stručno znanje liječnika. Ta odluka pokazuje koliko je Hrvatska, ili barem njezin političku “establišment”, daleko od građanske političke i društvene kulture, a samim tim i od “Evrope”, na što ukazuju i slijedeći razlozi:
Prvo, ona je nespojiva s Hipokratskom zakletvom kao etičkim temeljem liječničke profesije. Ta zakletva od liječnika naime zahtijeva, između ostaloga, da rade u korist zdravlja svojih pacijenata, dakle i da im propisuju potrebne lijekove, u skladu sa svojim sposobnostima i stručnim prosudbama – a ne u skladu s moralno neodrživim odlukama nekompetentnih ministara.
Drugo, ona liječnike opterećuje zadaćom da nad svojim pacijentima vrše ono što se u vojnoj terminologoji naziva “triage” (“triaž”, prema francuskom glagolu “trier” = sortirati, selektirati, dijeliti), budući da se u ratnim uvjetima liječnici nekada znaju naći u situaciji da, uslijed nedostatka medicinskih sred-stava i premalenog broja liječnika, pomažu prvo lakše ranjenima, a teže ran-jene prepuste umiranju. Čini se da je Hrvatska je u međuvremenu došla u stanje da se ovakvim za rat karakterističnim metodama mora služiti i u miru.
Treće, iz tri je razloga odluka o kojoj je riječ nespojiva s principom pravednosti. Prvo, budući da su liječnici u bolnicama ovisni o bolničkim budžetima, koji ograničavaju mogućnosti nabavke “skupih lijekova”, a ti budžeti se razlikuju od bolnice do bolnice, šanse pacijenta koji trebaju takve lijekove da prežive se razlikuju od bolnice do bolnice. Drugo, za očekivati je da će stariji pacijenti, koji su tokom života više uplatili u zdravstveno osiguranje, prije ostati bez liječenja od onih mlađih, koji su uplatili manje. I treće, imućnije osobe će, za razliku od onih siromašnijih, imati veće šanse za preživljavanje zahvaljujući činjenici da će barem neke od “skupih lijekova” moći platiti iz vlastitog džepa, nabaviti iz inozemstva itd.
Kako bi na ovakvu drsku odluku nekompetentnih i ciničnih političara – koji, nota bene, ne oklijevaju da se u slučaju teže bolesti odu liječiti u inozemstvo na račun poreznih platiša ili osiguranika u Hrvatskoj – trebali reagirati, individualno i kolektivno, liječnici? Trebali bi, bez ikakvih ograda, odbiti da vrše spomenutu selekciju pacijenata, propisivati im lijekove koje zahtijeva njihova bolest, ako te lijekove ne mogu dobiti ukazivati na krivce za nestašicu i, ako je potrebno, stupiti u štrajk. Cilj štrajka treba biti ukidanje stanja u kojem ih se sili da vrše “triage”, ukidanje ovisnosti raspoloživosti “skupih lijekova” od budžeta pojedinih bolnica, i povećanje sredstava za zdravstvene službe na razinu koja odgovara potrebama. Ne postupe li tako, pokazati će da su nesolidarni sa svo-jim pacijentima i međusobno, a najvjerojatnije i u visokoj mjeri koruptni.
Postoji li, međutim, neko opće, principijelno rješenje problema stalnog rasta izdataka za zdravstvo, ili i najbogatije zemlje mogu očekivati da se, prije ili kasnije, nađu pred potrebom da uvedu ovaj ili onaj oblik “triage” pacijenata? Čini mi se da takvo rješenje ne postoji, odnosno da je ono zamislivo samo u obliku zaustavljanja razvoja znanosti i tehnike u medicini, koje bi podjednako pogodilo sve bolesnike.
Postoji međutim niz načina da se taj rast uspori – načina koji se znatno razlikuju od bezglavih reformi zdravstva čija je Hrvatska žrtva zadnjih dvadesetak godina, primjerice:
– boljim zdravstvenim obrazovanjem mladih od vrtića naviše (poticanjem sporta, umjerenosti u hrani, piću i ostalim užitcima itd.),
– poticanjem zdravstvene samoodgovornosti građana (primjerice ponovnim uvođenjem zdravstvenih knjižica, koje su omogućavale i pacijentima, i liječnicima da dugoročno prate svoje zdravstveno stanje),
– poticanjem solidarnosti u porodicama,
– skraćivanjem bolničkog u korist ambulantnog liječenja,
– jačanjem institucije kućnih liječnika (liječnika opće prakse), koji dobro poznaju svoje pacijente, njihove porodice i njihov društveni i materijalni položaj,
– iscrpnim informiranjem pacijenata o njihovim bolestima i pripadnim terapijama u obliku besplatnih i u zdravstvenim ustanovama posvuda pristupačnih brošura,
– potiskivanjem korupcije u društvu, između ostaloga poboljšanjem položaja (ne samo financijskog) i ugleda liječnika u društvu,
– državnom kontrolom nad proizvodima farmaceutske industrije kojom bi se spriječilo razvijanje i proizvodnja suvišnih medikamenata, itd.
