Jama Bezdan, Brezdan, Bezdanka – sve su to nazivi za još jedno, javnosti malo poznato stratište, u kojem je 27. travnja 1945. godine, živote izgubilo oko 1500 ljudi, mahom žena i staraca, koji su bez suđenja masakrirani i pobacani u jamu. Po nekim procjenama, u Kostreni je ubijeno više stotina osoba. Oni su dovažani u zgradu kostrenske osnovne škole iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije, te su noću tjerani do ove jame i ubijani.
Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen, da među ubijenima nije bio i sušački župnik, Martin Bubanj.
Nakon ulaska partizana na Sušak 21. travnja 1945. župnik Bubanj uhićen je odmah među prvima i odveden u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana. Strijeljan je i bačen u jamu Bezdan u Kostreni najvjerojatnije već 27. travnja iste godine. Naknadno je protiv njega podignuta optužnica Vojnog suda u Ogulinu koju je sastavio izvjesni Benedetti u svibnju 1945. nakon što je župnik Bubanj već bio pogubljen! U toj se optužnici navodi, među ostalim, što je kao “pristalica Pavelićeve NDH” održavao “konferencije s biskupom Srebrnićem, Krešom Vranićem i drugim četničkim i bjelogardejskim prvacima”, kako je “simpatizirao Angloamerikance”, ali “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga je bio “vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad.”
O strašnoj jami i nedužnim žrtvama, prvi put se progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, jer je do tada pristup na to područje bio – zabranjen zbog postavljenog logora JNA. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpavala raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz tvornice „Vulkan“.
Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića, slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela pogubljenje sušačkog župnika, Martina Bubnja: „Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjele smo da su doveli dvije osobe i postavili ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su ga nešto ispitivali, pa su ga svukli i dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga iz profila. Jedna je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjele ništa, da ne bi i nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili u zatiljak i bacili u jamu. A poslije i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo mi pobigle ća s blagom…“
Pristup jami tada, ali i još mnogo kasnije nakon toga, bio je zabranjen. Jama je i minirana, zatrpana vapnencem i potom je postala – najobičnijim odlagalištem otpada.
