Ove godine navršava se 135 godina od uspostave prvih željezničkih pruga u Hrvatskom primorju i povezivanja grada Rijeke i njene luke u mrežu tek sagrađenih magistralnih pruga u srednjoj Europi. Te 1873. godine do Rijeke bile su dovedene i za promet otvorene čak dvije pruge – 25. lipnja 1873. takozvana šenpeterska pruga od Svetoga Petra (današnje Pivke u Sloveniji) do Rijeke, a 23. listopada 1873. takozvana karlovačko-riječka željeznica između Karlovca i Rijeke. Prva pruga spojila je Rijeku s Trstom i Bečom, a druga ju je preko Karlovca povezala sa Zagrebom i Budimpeštom.
Obljetnica tih važnih događaja, koji su u velikoj mjeri odredili ukupni gospodarski i turistički razvoj Rijeke, kvarnerskog područja i regije, te se odrazili na budući razvoj cijele Hrvatske, bila je povod okruglom stolu o željezničkoj industrijskoj baštini, kao prvom u nizu zbivanja kojima je obilježen ovogodišnji Dan HŽ-a 5. listopada, u organizaciji HŽ-Holdinga, Hrvatskog željezničkog muzeja, riječkog Građevinskog fakulteta i Udruge za promicanje i očuvanje riječke industrijske baštine »Pro Torpedo«.
Na skupu pod nazivom »Nužnost uvažavanja i suživota« okupljeni su znanstvenici i stručnjaci pokušali skrenuti pozornost stručnoj i široj javnosti na značaj željeznice na ovim prostorima, na planove koji bi u skoroj budućnosti trebali donijeti kvalitetnija rješenja prometnog povezivanja riječkog čvorišta željezničkim prugama, ali i na prepoznavanje bogatih resursa željezničke industrijske baštine na riječkome području. Cilj je osigurati njezinu zaštitu i uvažavajući potrebe razvoja i modernizacije uklopiti je u suvremena viđenja i urbanističke preobarzbe.
Ugroženo naslijeđe željeznice
Na žalost, baština često daje danak modernizaciji. Tako je »napredak« htio da baš u godini u kojoj se obilježava dolazak u Rijeku prvih vlakova, s lica zemlje bude zbrisan Sušački kolodvor, jedan od važnih segmenata ove baštine. Iako stjecajem povijesnih prilika nikad nije bio u funkciji, a u doba izgradnje smatran je i arhitektonski upitnim, simbolički značaj tog kolodvora, nastalog u vrijeme kada su Rijeka i Sušak bila dva grada u različitim državama, bio je veliki.
Rijeka ga na žalost nije znala sačuvati. Srušen je zbog izgradnje ceste D 404, a već je poznato da u skoroj budućnosti, zbog izgradnje novog autobusnog kolodvora, ista sudbina čeka i dva od samo tri preostala povijesna željeznička skladišta. Riječ je objektima velike povijesne i arhitektonske vrijednosti koji predstavljaju jedne od prvih armiranobetonskih konstrukcija u Hrvatskoj s početka prošlog stoljeća. Unatoč tome, od rušenja će biti spašen tek djelić jednog objekta, koji će biti ukomponiran u novu građevinu kolodvora.
– Bogata željeznička baština Rijeke, nastala od izgradnje željezničke pruge 1873. do danas, sve donedavno je bila uglavnom u izvornoj funkciji i zaštićena od najgoreg oblika devastacije – rušenja. Postindustrijsko doba, zatvaranje brojnih industrijskih pogona, pa tako i gubitak funkcije dijela onih koji su pripadali željezničkom sustavu, stvorilo je novu situaciju koja se, u simbiozi s urbanističkim planovima temeljenim na starim valorizacijama, čini pogubnom za preostalo graditeljsko nasljeđe željeznice koje je trenutno najugroženije – upozorava dr. sc. Nana Palinić.
Okretnica za lokomotive
Unatoč ovim negativnim primjerima, jedna od vodećih stručnjakinja za povijest arhitekture Rijeke, Hrvatske željeznice vidi kao sustav koji ima razvijenu svijest o svojoj baštini i dobro o njoj skrbi, a kao njezin najvažniji segment u Rijeci izdvaja graditeljski opus Ferenca Pfaffa. Glavni inženjer Mađarskih državnih željeznica projektirao je osim riječkog kolodvora i stambene zgrade s njegove lijeve i desne strane, tri željeznička skladišta, između ostalih i ona predviđena za rušenje, zatim Upravnu zgradu željezničkih skladišta na Žabici, prepoznatljivu po svom kamenom pročelju, kao i skladišta MAV-a u lučkoj zoni – br. 14,15 i 17.
No, željezničku baštinu u njenom »nepokretnom« dijelu osim ovih, većim dijelom neupitnih objekata, kojima treba pribrojiti i upravnu zgradu HŽ-a Sandora Mezeya na Žabici, čine i brojne druge pomoćne i servisne građevine.
Među njima posebno treba apostrofirati lokomotivski depo s okretnicom na Mlaki, zanimljivo željezničko postrojenje koje se sastoji od motorizirane okretnice za lokomotive, spremišta za lokomotive sa radionicama, te zgradama u kojima su smješteni zaposlenici riječke »Vuče vlakova«. Prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva, izgrađena je neposredno prije Prvog svjetskog rata, a nadasve zanimljivo postrojenje okretnice i danas je u funkciji.
Remiza je građena stilu modernizma s početka stoljeća, ali i s prisutnim elementima historicizma. Objekata slične tipologije, ujednačene funkcije i konstrukcije ima mnogo po Evropi i po svijetu, ali se po oblikovanju dosta razlikuju. Tako i riječka ima kamene elemente koji je čine specifičnom, a osim toga je i najveća u Hrvatskoj. Riječ je o jednoj od najmarkantnijih građevina, ne samo riječke željezničke baštine, već i riječkog urbanizma – ističu stručnjaci.
U Ljubljani je sličan objekt pretvoren u prostor na kojem djeluje željeznički muzej. Mađarski željeznički muzej u Budimpešti također drži svoje povijesne lokomotive u jednoj sličnoj okretnici, a slično je i u mnogim austrijskim i njemačkim gradovima.
Izvor bogatstva
– Primjeri iz svijeta ukazuju na različiti tretman takvih građevina – kaže Nana Palinić. Neke su izgubljene, neke prenamijenjene, a posebno interesantan primjer nalazimo u Düsseldorfu, gdje postoji okretnica veoma slična riječkoj po gabaritima. Bila je izvan funkcije od 1960-tih godina, a 1991. proglašena je kulturnim dobrom grada i nakon toga ponuđena na prodaju.
Otkupilo ju je dioničko društvo »Meilenwerk« koje okuplja ljubitelje starih automobila, a za projekt rekonstrukcije i adaptacije angažiran je arhitektonski ured RKW (Rhode, Kellermann, Wawrowsky) iz Düsseldorfa. U godinu dana bivša okretnica pretvorena je u izložbeni prostor i muzej starih automobila koji danas predstavlja veliku turističku atrakciju i izuzetno isplativu investiciju. Povijesna građevina dobila je suvremenu dogradnju, ali je konzervirano i prezentirano baš sve što se dalo sačuvati.
U cijeli projekt uloženo je 15 milijuna eura, ali dobitak je višestruk jer se dobilo 19 tisuća četvornih metara poslovnog prostora, sa 120 radnih mjesta, a godišnje kroz muzej prođe 400 tisuća posjetitelja kojima se pritom ne naplaćuju ulaznice. Naime, muzej se financira iz najma poslovnih prostora, jer unutar objekta postoje i razne trgovine, servisi, restorani, pivnice, klubovi, konferencijske dvorane, a izložbeni prostor ujedno funkcionira i kao garaža starih automobila. Umjesto da svoje automobile drže zatvorene po drugim garažama, vlasnici ih mogu za istu cijenu garažirati ovdje, pri čemu su njihovi automobili ujedno i eksponati u izložbenom prostoru.
Cijeli taj koncept pokazao se toliko uspješan da »Mielenwerk«, koji je prvu takvu građevinu uredio u Berlinu, sada uređuje treću, u Stuttgartu, ponovno po istom principu, u povijesnom industrijskom zdanju. Zanimljivo je da su sve tri građevine bivše prometne zgrade – U Berlinu je preuređena remiza tramvaja, u Düsseldorfu željeznička remiza, a u Stuttgartu bivši aerodrom. Ono što najviše oduševljava upravo je ekonomska logika ovih obnova koja pokazuje da baština nije teret nego bogatstvo, a može biti i izvor bogatstva – kaže Nana Palinić.
Memorijalni potencijal pruge
Sretna okolnost za riječku okretnicu je činjenica da je novim GUP-om Rijeke osigurana njezina zaštita nakon gubitka funkcije, a sad bi na potezu trebalo biti Ministarstvo kulture.
Prema riječima prof. Nenada Labusa iz riječkog Konzervatorskog odjela, a ujedno dopredsjednika Društva prijatelja željeznice »Štacion« iz Rijeke, konzervatori su suglasni oko toga da okretnicu treba staviti pod zaštitu i muzealizirati. Ideja je da se tu napravi muzej riječke pruge, koja je imala bogatu prošlost i bila posebna po tome što je u Evropi imala najteže uvjete.
– Riječka pruga je od svoje izgradnje slovila kao teška, a upravo njezin dio od Rijeke do Moravica, kao najteža brdska pruga normalnog kolosjeka u Europi. Podsjetit ću samo na činjenicu da su Mađarske željeznice pred Prvi svjetski rat upravo za ovu prugu napravile lokomotivu 601, koja je u tom času bila najjača postojeća lokomotiva u Evropi. Fascinira i podatak da u Rijeci, na području grada, prvenstveno zbog lučkih postrojenja, 1955. godine postoji šezdeset kilometara pruge! Također, sredinom prošlog stoljeća riječka pruga bila je elektrificirana, a sustav napajanja opet ju je učinio jedinstvenom u Hrvatskoj. Već tih nekoliko podataka sugerira da riječka pruga ima itekako velik memorijalni potencijal koji seže izvan granica Hrvatske – ističe Nenad Labus u prilog ideji o muzealizaciji riječke okretnice koja će u sljedeće dvije godine, zbog prelaska željeznice na novi sustav napajanja, postati nepotrebna.
Za takav projekt, po njegovu mišljenju, trebalo bi osnovati posebnu tvrtku koja bi upravljala muzejem, a svoj interes u njoj trebali bi naći i grad Rijeka i županija, pa i država, no ne treba zaboraviti ni privatna ulaganja i to ne samo iz Hrvatske.
Matuljski kompleks
Drugi objekt željeznice koji je praktički moguće odmah muzealizirati jest prostor elektro-vučne podstanice u Matuljima koja je najvažnija i cjelovito očuvana zgrada s postrojenjem, sa zadaćom transformacije električne energije iz HEP-ove mreže napona 30.000 volti u električnu energiju napona 3000 volti. To stabilno postrojenje najstarije je sačuvano postrojenje takve vrste u Hrvatskoj, a kao specifičnost valja istaknuti izvornu opremu, uključivo sa živinim pretvaračem koja je još uvijek u funkciji. Zgrada i postrojenje već su stavljeni pod trajnu zaštitu kao kulturno dobro, a njegov sastavni dio je i pokretna elektro-vučna podstanica koja u slučaju kvara stabilnog postrojenja preuzima njegove zadaće.
Ova postrojenja dio su šenpeterske pruge, a mogla bi tvoriti jedinstveni kompleks s kolodvorom Matulji iz 1894. godine, u kojem je sačuvana izvorna unutarnja oprema, a imao je i posebnu kraljevsku čekaonicu i već je ušao u projekt obnove. Budući da su šenpeterskom prugom na ovo područje stigli prvi turisti, ima rezona razmišljati da sve zajedno postane i dislocirani dio Muzeja hrvatskog turizma u Opatiji. (novi list)
