Neobična priča o najboljem vrataru u povijesti jugoslavenskog nogometa

Beara je rođen 1928. godine u selu Zelovo, udaljenom manje od 50 kilometara od Splita, gdje je proveo najveći dio svoje igračke karijere.

Vratar je postao slučajno, na “Starom placu” 1946. godine, kada su ga hajdukovci zamolili da zamijeni ozlijeđenog vratara jer rezervni nije stigao na trening.

Nitko nije mogao pretpostaviti da je upravo tada započela blistava karijera jednog od najboljih jugoslavenskih i svjetskih vratara u povijesti.

Bio je legenda Hajduka, Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, a nakon njegove smrti 2014. podigla se prašina oko mjesta gdje je pokopan.

Beara je rođen kao pravoslavac u Zelovu u Dalmaciji, gdje su živjeli Srbi, želio je počivati na pravoslavnom groblju u svom rodnom selu, u porti crkve Svetog Ilije, gdje su sahranjeni i njegovi preci.

Ondje je još za života sagradio grobnicu, ali je kao katolik pokopan u Splitu, na Lovrincu, a sprovod su obavila tri fratra.

Njegova supruga Jadranka u hrvatskim je medijima progovorila zašto je odlučila ne ispoštovati Vladimirovu posljednju želju:

• Odlučila sam Vladimira pokopati na Lovrincu i to je moje pravo. U Zelovu su mi rekli da je led oštetio grobnicu, a kada sam došla do groba, vidjela sam da to nije mogao učiniti led, nego je to netko namjerno učinio.

Još tijekom boravka u Hajduku Beara je imao problema jer je bio Srbin.

Suigrači i ljudi iz kluba su ga zbog toga ponižavali, a upravo je to razlog zašto je 1955. godine nakon što je sa Splićanima osvojio naslov prvaka Jugoslavije, napustio klub.

Sljedećih pet godina proveo je u Crvenoj zvezdi s kojom je osvojio tri naslova prvaka i dva Kupa Maršala Tita.

U karijeri, završenoj 1964., branio je i za Alemanniu i Viktoriju Köln.

Jedna od zanimljivijih priča iz Bearinog života je kako je postao golman.

Jednog dana 1946. godine, kao osamnaestogodišnjak, promatrao je Hajdukov trening na Starom placu.

Prvi vratar je bio ozlijeđen, a rezervni još nije stigao na trening, pa je trener Jozo Matošić uperio prst u Bearu i rekao: ‘Mali, ajde, stoj na golu, dok ne dođe onaj mulac’.

Beara je bio jedinstven golman nevjerojatnih refleksa. Zbog svojih vratarskih osobina dobio je razne nadimke, poput “leteće pantere” i “čovjeka od gume”, a posebno je upečatljiva “balerina čeličnih šaka”, kako su za njega govorili.

Osim što brani na vrhunskoj razini, Vladimir je redovito igrao balet u splitskom kazalištu, što je vrlo neobično za jednog nogometaša. (kurir)