Home Vijesti Nepoznata sudbina otetih ukrajinskih civila, rodbina zabrinuta: jesu li još živi?

Nepoznata sudbina otetih ukrajinskih civila, rodbina zabrinuta: jesu li još živi?

163
0

Human Rights Watch (HRW) objavio je izvješće o otmicama i mučenjima ukrajinskih državljana na područja koje je okupirala Rusija. Izvješće navodi desetke sličnih slučajeva

Organizacija HRW je sigurna da ruske sigurnosne snage koriste takve metode za dobivanje informacija, kao i za utjerivanje straha u ljude – kako bi se pomirili s okupacijom. HRW pritom naglašava da Rusija krši međunarodno pravo, a neopravdana uhićenja i nezakonito pritvaranje civila može se smatrati ratnim zločinom. Farida Kurbangaleeva je ovih dana u intervju za list Novaya Gazeta. Europa razgovarala o Ukrajincima čiji su rođaci oteti i s onima koji su imali sreću pobjeći iz ruku snaga sigurnosti (imena su im promijenjena iz sigurnosnih razloga). A također i s ruskim aktivistima za ljudska prava koji traže nestale osobe i pokušavaju prisiliti ruske vlasti da poštuju zakon.

“Gazili su po njegovim rukama i tukli ga, tjerajući ga da prizna da je nacist”


U srpnju su stanovnici Kharkiva, Valeria i Georgij Lebedev, trebali proslaviti 14 godina obiteljskog života. Ali ovaj datum nisu dočekali zajedno. Valeria i njene dvije kćeri nalaze se u Latviji, gdje je otišla nakon što je nekoliko mjeseci živjela u Rusiji. Sudbina Georgija je nepoznata. Nestao je 20. ožujka: ruske snage sigurnosti odvele su ga iz njegove kuće u jednom od sela u regiji Kharkiv.

Kuća se nalazi 30 km od Kharkiva i 15 km od ruskog Belgoroda, gdje su živjeli Georgijevi roditelji. Lebedevi su se doselili u selo prvih dana rata, kada je Kharkiv već bio teško bombardiran. Par se nadao da će daleko od grada biti mirnije. U selo je doduše bilo manje pucnjeva, ali nekoliko dana kasnije u njega su ušle ruske trupe.

Valerija kaže da ih vojnici nisu dirali: “normalno su se ponašali prema njima, čak su im dijelili i humanitarnu pomoć”. Ali 16. ožujka raketa je pogodila selo: bilo je mnogo žrtava i ozbiljne štete. Lebedevi su shvatili da moraju hitno otići. Prema Valerijinim riječima, s njima je selo napustilo pola mještana.

Obitelj je odlučila otići u Tambovsku regiju, gdje su živjeli Georgijevi najbliži rođaci – baka, teta te brat i sestra. Obitelj je uvijek podrška. Georgij je kao dijete svako ljeto provodio u blizini Tambova, a kad je odrastao i oženio se, s obitelji je posjećivao rodbinu.

Zajedno s Lebedevima otišli su roditelji, braća i rođaci – putovali su karavanom u tri automobila. Ukrajinu su napustili preko kontrolne točke Nehoteevka na granici s Belgorodskom regijom. Pri prelasku granice svi su muškarci odvedeni na ispitivanje: službenici FSB-a su ih tjerali da se skinu, tražili su im tetovaže i žuljeve od oružja na tijelu. Žene su cijeli dan čekale vani. Kao rezultat toga, svi su pušteni kroz kontrolnu točku, osim Georgija.

“Kasno navečer došao nam je jedan vojnik i rekao da mom mužu “nešto nije u redu s dokumentima” i da mu je zabranjen ulazak na teritorij Rusije, kaže Valeria. “Rekao je da, ako želimo, možemo nastaviti bez njega i zahtijevao da brzo donesemo odluku. Nisam se smjela posavjetovati s mužem. Naravno, odbila sam prijeći granicu, a onda su ga odveli do nas i autom nas otpratili natrag do polaska u Ukrajinu.”

Na području koje je okupirala ruska vojska bio je policijski sat, pa je obitelj noć na granici provela upravo u automobilu. U 6 sati ujutro Lebedevi su se vratili u selo, a Georgij je ispričao supruzi što se dogodilo na kontrolnoj točki. Prema Valeriji, službenici FSB-a oduzeli su mu telefon i “prilijepili” se na njegov TikTok račun – Georgij je snimao videozapise o svom radu. Bio je zaposlenik ukrajinskog internetskog provajdera “Nova Line” i bavio se polaganjem optičkih kabela. Imao je radnu maskirnu uniformu i voki-toki, slagači često rade na visokim zgradama. To je jako razljutilo one koji su vodili ispitivanje.

“Moj muž je imao modricu na licu i veliku modricu ispod prsa”, kaže Valeria. – Rekao je da su ga mučili: položili su ga licem na pod, gazili mu po rukama i tukli ga, tjerajući ga da prizna da je nacist. Nisu smjeli piti niti ići na WC. Rugali su se načinu na koji je bio odjeven. Sve je to trajalo oko 10 sati.

Georgij je svojoj ženi rekao da će uskoro “doći i odvesti ga”. Obitelj je htjela otići na teritorij pod kontrolom Ukrajine, ali, prema Valerijinim riječima, nitko nije smio izaći iz sela.

Dana 20. ožujka u kuću Lebedjevih stigli su ruski vojnici. Tražili su da im Georgij pokaže svoj automobil koji je bio parkiran u dvorištu. Kad je muškarac otišao, do kuće se dovezao automobil bez registarskih oznaka. Valeria je kroz prozor vidjela kako je njezin suprug u njega strpan i nekamo odveden.

Georgij se nije vratio kući.

Valeria je stalno slala pisma ruskoj vojsci o sudbini vlastitog muža, no oni su uvijek odgovarali da ne znaju ništa. Žena tvrdi da njen suprug nije bio jedini muškarac u selu koji je za vrijeme okupacije odveden iz kuće. Prema njezinim riječima, sigurnosne snage odvele su još jednog lokalnog stanovnika prije Georgija. Osim toga, odvedeni su muškarci iz susjednog sela.

U međuvremenu, granatiranje je postalo toliko jako da je obitelj zapravo živjela u podrumu, gotovo nikad ne izlazeći na kat. “Samo smo otrčali kući, skuhali hranu i spustili lonce u podrum”, prisjeća se Valeria. Dana 27. travnja, zajedno s djecom i majkom, odlučila je po drugi put otići u Belgorodsku regiju, već autobusom za evakuaciju:

“Na granici su nas zadržali: kad su graničari saznali moje prezime, počeli su se pitati gdje je moj muž, zašto nije sa mnom”, kaže Valeria. – Direktno sam odgovorio: “pa vi ste ga uzeli, zato vas ja pitam – gdje je?”. Nakon toga su nas pustili i otišli smo u posjet rodbini mog muža.”

Tijekom tri mjeseca boravka u Tambovskoj oblasti Valeria je na razne adrese poslala desetak pisama. Tužiteljstvima regije Belgorod i Voronjež, FSB-u, vojnom tužiteljstvu, predsjedničkoj administraciji Rusije i graničnoj službi regije Belgorod i Voronjež. Potonja služba je odgovorila da Georgiju Lebedevu nije dopušten ulazak u Rusiju zbog svjesno dostavljenih lažnih informacija. Štoviše, u pismu je naveden samo broj odgovarajućeg članka federalnog zakona, bez obrazloženja (dokument je na raspolaganju uredništvu). Iz ostalih odjela odgovorili su da se ne znaju gdje se nalazi njen suprug, te da se ne bave potragom za stranim državljanima.

Prijatelji i poznanici pomogli su u potrazi za Georgijem Lebedevom, koji su se obratili svojim poznanicima u agencijama za provođenje zakona. Neki “neslužbeni izvori” tvrdili su da se muškarac nalazi u zatvoru u ruskom gradu Belgorod, ali je naglasio da se “ne treba ništa učiniti, jer će svi patiti”. U samom zatvoru Valeriji su rekli da njezin suprug nije tamo.

Nakon nekog vremena informacije su se promijenile: drugi su izvori izvijestili da je Georgij, među ostalim zatočenim Ukrajincima, poslan na građevinske radove u regiji Herson.

“Ako je moj muž osuđen po nekom članku, mora imati odvjetnika”, kaže Valeria. “Ne razumijem zašto mu ne mogu barem poslati hranu ili razgovarati s njim.” Sigurna je da ruska vojska namjerno odvodi mladiće iz Ukrajine kako bi ih “iskoristila kao radnu snagu ili “topovsko meso”. Valeria tvrdi da njezin prijatelj u Ukrajini ima nećaka koji je također u ruskom istražnom zatvoru, iako je bio civil. Ovoj su ženi, navodno, čak poslali i njegovu fotografiju u zatvorskoj uniformi.

Valeriji je prije nekoliko dana neočekivano s Vibera stigla obavijest o suprugu. Sam Georgij koristio je ovaj glasnik: zadnji put je bio na mreži 17. ožujka. “Pisalo je nešto poput: “Georgy je opet ovdje, pozdravite ga”, kaže Valeria. “Naši rođaci i prijatelji dobili su istu poruku. Svi su požurili nazvati i napisati: “Što je, Gosha je pronađen?” Odmah sam zapisala ovaj broj, ali poruka nije ni stigla – samo jedna “signal”. Mora da je netko uključio telefon i samo izvukao SIM karticu iz njega.”

“Ima još mnogo ovakvih ljudi”
Od prvih dana rata ukrajinski mediji počeli su izvještavati o pritvaranjima i otmicama ljudi na teritorijima koje je okupirala Rusija. Prema njihovim riječima, ruske snage sigurnosti progonile su prije svega aktiviste, pripadnike otpora u Donbasu, službenike za provođenje zakona, kao i krimske Tatare.

U izvješću Human Rights Watcha opisana su 42 slučaja otmica civila. Riječ je o stanovnicima regija Kherson i Zaporožje.

Među osobama koje su zatočene i mučene bili su organizatori i sudionici antiruskih prosvjeda, novinari i dužnosnici koji su odbili suradnju s ruskim vlastima.

Zapravo, slučajeva otmica ima mnogo više, kaže član Vijeća za ljudska prava Sankt Peterburga, biskup Apostolske pravoslavne crkve Grigorij Mikhnov-Vaitenko. Po njegovom mišljenju, može se govoriti o stotinama ljudi, koje vjerojatno drže ruske sigurnosne snage. Od početka rata, Mikhnov-Vaitenko, kao i mnogi drugi ruski dragovoljci, aktivno se uključio u probleme ukrajinskih izbjeglica koje su otišle u Rusiju: ​​pomogao im pronaći smještaj, kupiti karte, hranu, odjeću i lijekove. Već neko vrijeme među njegovim štićenicima pojavljuju se Ukrajinci koji traže nestale rođake:

“Postoji veliki broj nestalih ljudi, a među njima su i oni čija rodbina ima izravne dokaze da je osoba u Rusiji u zatvoru. Niz svjedočanstava govori da ga je bilo nemoguće izmisliti. Pogotovo kada osoba u Ukrajini prijavi da je primila poziv s ruskog broja, a njegov rođak je dao ne samo broj posebnog pritvorskog centra u kojem se nalazi, već i kat, broj ćelije, pa čak i ljude koji su pored njega.

Aktivisti za ljudska prava navode nekoliko gradova u kojima se građani Ukrajine mogu držati – to su Simferopolj, Kursk i Brjansk. Postoje i podaci da mnogi oteti završavaju na teritoriju “DNR”. Istodobno, pokušaji odvjetnika da komuniciraju s vlastima – Federalnom zatvorskom službom, FSB-om, Ministarstvom unutarnjih poslova i vojnim tužiteljstvom – ne daju rezultate. “Odvjetnici koji rade na zahtjevima rodbine dobivaju prilično slične odgovore, “ne postoji takav građanin”, naglašava Mikhnov-Vaitenko.

Međutim, postoje iznimke. Aktivistica za ljudska prava iz Sankt Peterburga Diana Ramazanova radila je na priči o otetoj stanovnici Hersona u svibnju i lipnju. 35-godišnjakinja je radila u informatičkoj tvrtki i, prema riječima rodbine, nije se bavila aktivizmom. Ruske snage sigurnosti su ju nakon pretresa odvelu iz vlastitog doma. Ramazanova je zamoljena da pomogne u potrazi za otetom ženom u suradnji s organizacijom za ljudska prava OVD-Info (prepoznatoj kao strani agent u Ruskoj Federaciji), s kojom ona aktivno surađuje – toj organizaciji se obratio otac otete žene.

Ramazanova je kontaktirala čovjeka, a on je rekao da je od kraja veljače nekoliko stotina civila oteto u Hersonu. Neki od njih su se vratili kućama, ali većina je ostala u pritvoru. Diana Ramazanova ponudila mu je pravnu pomoć, no muškarac je prestao komunicirati. Aktivist za ljudska prava pronašao je kontakt svoje sestre, koja je aktivno pisala o svojoj nećakinji na društvenim mrežama i tražila pomoć da ju pronađe. No, i s njom je komunicirala oprezno i ​​nevoljko. Prema Ramazanovoj, Ukrajinci nisu mogli razumjeti zašto bi se netko u Rusiji obvezao pomoći im.

Istodobno je obitelj u Khersonu dobila pismo FSB-a u kojem je potvrđeno da je nestala žena u rukama ruskih snaga sigurnosti.

U dokumentu je oteta žena nazvana “osobom koja se protivila specijalnoj vojnoj operaciji”. Navodi se da je osoba “smještena i držana u skladu sa zahtjevima zakona”, a odluka o njezinoj sudbini bit će donesena nakon završetka neprijateljstava.

“Odnosno, oni priznaju da je stvarno pritvorena, ali ništa se ne poduzima u vezi s njom. Kažu: riješit ćemo to nakon završetka rata – kaže Diana Ramazanova. – A to što se ljudi drže na nekom skrivenom mjestu i ne mogu vidjeti svoje bližnje – njih nije briga. Ali to nije normalno kada vam je oduzet rođak, a vi ne možete komunicirati s njim, saznati gdje je, što se s njim događa. Obitelji luduju.”

Uobičajeno, aktivisti za ljudska prava dijele otete u dvije skupine – one koje su sigurnosne snage zatočile kod kuće, na poslu ili na ulici. I to one koje su nestale pri prelasku granice – tijekom takozvane filtracije. S potonjim je lakše: teško je netragom nestati na kontrolnoj točki – sve se dokumentira na prijelazu, plus ima mnogo svjedoka. Iako osoba može ostati na granici dulje vrijeme, prema Mikhnov-Vaitenko, “možete se pozivati na članke zakona.” Ipak, slučajeve otmica na okupiranim područjima naziva “najstrašnijim” – osim svjedočenja rodbine, nema nikakvih tragova.

Prema Mikhnov-Vaitenko, ruski i ukrajinski aktivisti za ljudska prava zajedno su prikupljali informacije za izvješće Human Rights Watcha. Pritom u njega nisu uvrštena imena nekih nestalih nakon provjere. Uglavnom, radilo se o civilima koji su smatrani otetima u ožujku, nakon što su ruske trupe napredovale u Kijevskoj i Sumskoj oblasti u Ukrajini: “Jasno je da ljudi žele vjerovati u najbolje: “Da, vidio sam Vasju, otišao je s vojskom !”. Neka je u zatvoru, ali je živ. Nažalost, bilo je niz slučajeva kada se ispostavilo da je osoba umrla.

Aktivist za ljudska prava ne vidi kontradikcije u činjenici da se u izvješću ne spominje regija Kharkiv, gdje je nestao Georgij Lebedev. Informacije se provjeravaju temeljito, a objavljeni dokument očito neće biti posljednji. Osim toga, svaka potraga počinje izjavom koju mora potpisati rodbina nestalih. Mnogo je slučajeva u kojima to ne čine iz raznih razloga: neki jednostavno ne znaju da je to potrebno, drugi se boje posljedica publiciteta.

Prema Mikhnov-Vaitenko, glavna zadaća boraca za ljudska prava je otkriti gdje su nestali ljudi i utvrditi njihov pravni status. Sada ga nemaju oteti Ukrajinci, iako im ga je ruska država dužna osigurati. “Ako je osoba privedena bez utvrđivanja statusa i ne zna se gdje se nalazi, to je samo po sebi poseban članak kaznenog djela”, naglašava aktivistica za ljudska prava. Prema njegovim riječima, nitko ne osporava pravo države da podigne optužnicu protiv čovjeka. Ali isto tako, građanin ima pravo na zaštitu i osnovnu skrb:

“Hoćete reći da je taj čovjek namjeravao detonirati atomsku bombu na Crvenom trgu? Imate li osnove, dokaze, operativna saznanja? Super – uhititi, istražiti. Ali čovjek ima pravo raditi s odvjetnikom i pravo, barem ponekad, obavijestiti rodbinu da je živ i zdrav. Unutar ovog popisa [u izvješću HRW-a] ima niz ljudi s teškim kroničnim bolestima kojima je potrebna stalna njega. A ako to ne možemo osigurati, to znači polagano ubijanje osobe. A to nije baš ok.”

Mikhnov-Vaitenko smatra da njegove kolege iz Ukrajine imaju razloga ozbiljno strahovati za sudbinu ukrajinskih građana. Tijekom proteklih 8 godina u Rusiji su više puta osuđivani na velike zatvorske kazne. Najviše otkrivaju slučajevi visokog profila Olega Sentsova, Stanislava Klykha i Nikolaja Karpyuka. Međutim, u nekim slučajevima sudbina takvih osuđenika se saznala nakon donošenja presude. Sada se ukrajinski aktivisti za ljudska prava boje da će ljudi oteti tijekom okupacije “neprimjetno biti osuđeni, osuđeni na duge kazne, a zatim će morati biti mučno iznuđeni odatle.”

Istovremeno, Mikhnov-Vaitenko priznaje da, paradoksalno, ova opcija nije najgora. Osuđenik ima pravni status i možete mu početi pomagati. Puno je gore kad je čovjek nestao, a nitko ništa ne zna o njemu.

“Čečeni vole ubijati ljude poput tebe”


Aleksej Kovalenko iz Mariupola jedan je od onih koji su mogli nestati dok su prelazili granicu između Rusije i nepriznate DNR. Ali nije nestao i smatra to velikom srećom. Iako sam u potpunosti osjetio sve faze i samu bit „filtracije“: „Oni to zovu „sito“. Svi uđu u ovo rešeto, ali neki izađu, neki ne.”

Zajedno sa suprugom Julijom i troje djece Aleksej je u svibnju otišao u Rusiju. Do tada je obitelj Kovalenko ostala bez stana koji je izgorio tijekom bombardiranja i preživjela je tipičan mariupoljski pakao: “Živjeli smo u hladnom podrumu – bez vode i normalne hrane. Sjećam se kako sam kuhala na ulici, a okolo je smrdjelo – prisjeća se Yulia. “Imali smo 23 groba s križevima točno u dvorištu.”

Supružnici kažu da su se vozili “mirne duše” – Alexey je radio kao taksist i nikada nije imao nikakve veze s agencijama za provođenje zakona. Granica je pređena u selu Veselo-Voznesenka. Alekseja su na graničnom prijelazu ispitivali nekoliko sati. Između ostalog, službenike FSB-a zanimalo je i “skriva li svoju bit, kao što to čine manijaci”. Suština je značila suradnju sa SBU. Ista pitanja postavljena su i Juliji, koja se nakon ispitivanja došla sastati sa suprugom:

“Pitam graničara: ‘Je li moj muž dobro? Još uvijek ne razumijem što ovaj izraz znači. Drugi graničar je pitao: “Možda vaš muž nešto krije od vas.” Kažem: “Što pričaš, on je divan obiteljski čovjek, nitko nikad neće reći ružnu riječ o njemu.” Tada je Aleksej izašao i rekao: “Moram ostati ovdje do jutra.”

Ujutro je Alexey dobio 5 dana uhićenja zbog sitnog huliganstva. Iako nije počinio nikakav huliganizam. Poslan je na odsluženje roka u selo Pokrovskoe, okrug Neklinovsky. Graničari su rekli Yuliji da ode u izbjeglički kamp koji se nalazio u blizini: “Počela sam se ljutiti, govoreći: “Što to radiš, moja situacija je tako teška, najmlađe dijete je invalid.” Tada su rekli: “Ako nećeš, idi bilo gdje, pa makar i na ulicu.”

U posebnoj ćeliji za pritvor bilo je 8 ljudi, među kojima je Aleksej neočekivano prepoznao prijatelja iz Mariupolja: on je napustio grad 2 tjedna prije nego što je to učinio Kovalenko, a tada je komunikacija s njim izgubljena. Ispostavilo se da je čovjek dobio 12 dana pritvora, a mandat mu je upravo istjecao. Kasnije je Aleksej saznao da je njegov prijatelj uspio pobjeći iz Rusije u Gruziju. Istina, kad je odlazio, prema Kovalenkovim riječima, ponovno su ga zatočili i pretukli službenici FSB-a. Pritom su muškarca navodno natjerali da napiše potvrdu da “podržava ove radnje i da prema njima nema nikakvih potraživanja”.

Kada je isteklo pet dana pritvora, Aleksej nije pušten – protiv njega je ponovo sastavljena optužnica o sitnom huliganstvu. Suđenje se održalo u Matveev Kurganu, Kovalenko je dobio 10 dana pritvora. Kao odgovor na njegovu ljutitu reakciju, sigurnosne su snage zaprijetile da će dodati još. “U presudi je pisalo da sam hodao ulicom, gnjavio ljude, psovao i hvatao nekoga za odjeću”, kaže Aleksej. – Možete se ne slagati s ovim, ionako će ga zatvoriti. Nisam pristao, a onda su doveli svjedoke. Svjedoci su sucu rekli da su sve vidjeli – kod njih je sve dobro organizirano, sve se radi momentalno.

Aleksej je služio novi upravni rok u posebnom pritvoru u Taganrogu. Djelomično se pomirio s novim uhićenjem činjenicom da su uvjeti zatočenja bili mnogo bolji: “U Pokrovskom smo sjedili u podrumu – bez svjetla i vode. Nisu nas izveli van, pa je nastala potpuna dezorijentacija: pet dana nisam znao je li dan ili noć. U Taganrogu je hrana bila normalna, tuš s toplom vodom i ćelija za četiri osobe.

Julia se u to vrijeme preselila s djecom u Rostov. Graničari su obećali da će njezin muž doći k njoj iz Taganroga. Prvo sam unajmio sobu u hotelu, ali kada sam shvatio da ću dugo čekati, i da će nas koštati, preselili smo se u iznajmljeni stan.

Ubrzo se saznalo da je Alexey dobio novu kaznu. Julia je počela plakati. Tada je kontaktirala ruske volontere koji pomažu izbjeglicama, a oni su joj uspjeli pronaći odvjetnika.

“Shvatio sam da oni [sigurnosne snage] iz nekog razloga igraju na vremenu. Kad mi je suprug uzvratio poziv i rekao da dolaze po njega i da ga opet negdje vode, čula sam kako mu je netko rekao: “spusti slušalicu, inače ćeš dobiti 15 dana pritvora.” Zatim je isti glas upitao: “Što ti uopće radiš ovdje?” Muž je odgovorio: “Tražim posao i novi život.” A oni su mu odgovorili: “Zašto nisi uzeo mitraljez i počeo braniti domovinu?” Ne razumijem o kakvoj su domovini govorili. O Ukrajini? Kako je trebao odgovoriti na ovo pitanje?

Nakon 10 dana Aleksej je dobio još 8 – opet u slučaju sitnog huliganstva. Priznaje da je bio “zapanjen, mislio je da više neće izaći na slobodu”. Odvjetnik do njega nije mogao doći. Prema Aleksejevim riječima, sigurnosne snage nisu skrivale činjenicu da ga žele zadržati što je dulje moguće: “Pitao sam otvorenim tekstom – je li ovo provjera FSB-a? Oni: da. Kažem: zašto od mene praviš nasilnika? Smjesti onda moju obitelj u privremeni smještaj, pa onda provjeri. Jesam li ja neka vrsta kriminalca? A oni kažu: mi imamo takav postupak, naredba dolazi od Vove (nadimak za Vladimira Putina op.a.).

Dok je Kovalenko služio novu kaznu, neki od njegovih cimera ispitani su na poligrafu. Nakon nekog vremena došao mu je takav stručnjak. Aleksej je siguran da je to postigao odvjetnik koji je podnio žalbu o otmici upućenu načelniku policijske uprave broj 1 u Taganrogu.

Kovalenko je tri puta testiran na detektoru laži, ali je svaki put uređaj pokazao snažno uzbuđenje. “Po treći put je zaštitar poludio”, kaže Aleksej, “rekao je da će doći stručnjaci za odgojno-obrazovni rad i “prebiti me” da ću sve ispričati kako treba.” Nakon toga Alekseja su uhvatili ljudi koje on naziva “specijalcima”:

“Odveli su me u ured direktora posebnog zatvora, zatvorili vrata i počeli mi prijetiti. Jedan je pitao: “Znaš li zašto nas je dvoje? Jer ako te želim ubiti ovdje, drugi zaposlenik će me spriječiti. Ako sve priznaš, nećemo te dirati. Ako lažete, počet ćemo vas pritiskati. I opet su me počeli ispitivati ​​poznajem li službenike SBU-a i pridržavam li se njihovih uputa.”

Ispitivanje je bilo popraćeno mučenjem – Alekseju su izvrtali ruke i udarali ga gumenom palicom po nogama. Iz “Spetsnaza” su mu rekli da su pronašli sef s potvrdom o suradnji sa SBU i njegovim pozivnim znakom. Ponudili su mu da prizna da je potpisao takav papir: “Rekli su – priznaj, pa ćemo ti se smilovati, a ako ne priznaš, dat ćemo te Čečenima – oni vole ubijati takve kao ti.” Kovalenko se nije opirao, ali se ni s čim nije slagao: “Rekao sam im – dobro, ako imate takvo bezakonje, dajte me Čečenima, ja ću sam s njima razgovarati.”

Nakon dva sata ispitivanja sa strašću, Aleksej je odjednom ostao sam. U posebnom pritvoru ostao je još dva dana – do isteka upravnog roka. Potom je pušten – uzeo ga je njegov odvjetnik i autom odvezao supruzi u Rostov. Alexey je iskreno zbunjen – “Ne znam ni zašto su me pustili.” Tijekom boravka u ruskim pritvorskim centrima naučio je mnoge manje optimistične priče:

“Jedan tip je šetao s majkom iz Donjecka, zadržan je na punktu Uspenka. Majka ga nije mogla pronaći 2 tjedna, a onda ga je teško pronašla – proveo je prvo 12 dana, a zatim još 15. ” Nije odslužio do kraja mandata, odveli su ga negdje iz specijalnog zatvora. Bio je tu i policajac iz Dobropolja. Pokušali su ga pozvati [na front] u Ukrajinu, ali on je napisao prijavu i dao otkaz. Dok smo sjedili zajedno, par puta su ga ispitivali. Odlučio je otići u Rusiju tražiti pomoć i tamo su ga prihvatili.”

“Vjerujemo i čekamo da tata opet uđe u dvorište”
Valeria Lebedeva planirala je čekati svog muža u Rusiji, ali priznaje da joj je postalo psihički teško. U kući muževljevih rođaka u Tambovskoj oblasti živjelo je 13 ljudi – “svi su jedni kraj drugih, nema tišine, nema mira”.

Na odluku o odlasku utjecao je i jedan konkretan događaj: “Došli su nam rođaci iz Moskve, koji imaju malog dječaka, a moja najmlađa kći šetala je s njim po dvorištu. Prolazila je grupa mladih i ugledala automobil ukrajinskih tablica. Pitali su čiji je, a oni su rekli: “Pa Rusija i Ukrajina nisu prijatelji, zašto je ona ovdje, treba joj razbiti prozore”. Sjeli smo navečer i odlučili: to je to, idemo.

Valeria se nije susrela s drugim manifestacijama agresije u Rusiji. Ali primijetio sam da Rusi uopće ne govore o ratu – “oni žive kako žive, niti ne pomišljaju da ljudi negdje ginu”. Veliku ulogu u tome, po njezinom mišljenju, ima televizija: “Oni uopće ne govore “rat”, samo “specijalna operacija”.

Da sam stanovnik Rusije i slušam vijesti, vjerojatno bih vjerovao da su nas došli spasiti, a za sve je kriva sama Ukrajina. Ljudi su zombificirani.”

Rođaci iz Tambova podržali su Valeriju, ali su joj savjetovali da ni s kim ne razgovara o ovoj temi.

Obitelj se nije mogla vratiti u Kharkov – grad je i dalje pod teškim granatiranjem, a rodno selo je pod okupacijom. Lebedevljevi susjedi ispričali su Valeriji što se dogodilo u selu nakon njihova odlaska: “Ruski vojnici su dovozili kamione, otvarali vrata u stanovima i garažama, odnosili sve što su mogli, od odjeće do kućanskih aparata.”

Ruski volonteri ponudili su ženi odlazak u Europsku uniju – za nju i djecu su kupili karte za vlak do Moskve i Sankt Peterburga, iznajmili hostel i odvezli je do granice. Valeria ne krije da se u Latviji osjećala puno bolje: “Emocionalno je teško biti u zemlji koja je napala tvoj dom.”

Žena ne prestaje tražiti svog muža – članica je nekoliko ukrajinskih grupa na internetu, gdje ljudi traže nestale voljene. Ponekad se pojavljuju popisi ljudi o kojima se barem nešto saznalo, ali ona nikada nije saznala podatke o Georgiju. Rođakinja pomaže u potrazi u Ukrajini – dostavila je podatke o Lebedevu svim relevantnim organizacijama. U Rusiji, u ime Valerije, djeluje pravni zastupnik – izdala je takvu izjavu na savjet aktivista za ljudska prava prije odlaska iz zemlje.

No, Ukrajincima će u Rusiji očito biti sve teže pronaći odgovarajuće odvjetnike. Prema aktivistici za ljudska prava Diani Ramazanovoj, ruska pravna struka je pod velikim pritiskom: “Odvjetnici masovno odbijaju [takve slučajeve], jako se boje. Jedno je imati posla s izbjeglicama, a drugo s otetima. Čak i oni koji su uključeni u političke poslove ne žele se baviti tim.”

Ramazanova nije jedina aktivistica za ljudska prava u St. Petersburgu koja surađuje s OVD-Info. No on je jedina koja pomaže rodbini otetih Ukrajinaca. “Meni šalju ljude iz OVD-Infa, jer nemaju kome drugom. Još nisam mirna: držim predavanja i dajem intervjue, hodam posvuda.

Od 10 Dianinih bliskih prijatelja, četiri su postali optuženi u kaznenim postupcima, gotovo svi su bili optuženi u upravnim postupcima za sudjelovanje u antiratnim skupovima.

Dvojica su napustila zemlju zbog straha od progona. Aktivistica za ljudska prava također je svjesna rizika za svoju osobnu slobodu: “Ako država čini tako strašne stvari onima koji nisu njezini građani, gdje je jamstvo da građani Rusije neće početi nestajati? Za lajkove i repostove, na primjer. Tim više ćemo negdje nastradati ako ne odemo. Dobro, razumijem da ako već moram otići – to je pitanje mjeseci, možda čak i tjedana. Razumijem da u Rusiji nije sigurno, ali ne mogu ni dati otkaz.”

Prema Ramazanovoj, država koja otima Ukrajince vođena je životinjskim strahom: “Oni (državne strukture) vjeruju u tu priču s teroristima i fašistima i boje se. Nemam drugog objašnjenja.”

U idealnom slučaju, za traženje nestalih trebalo bi stvoriti multilateralnu komisiju koja bi uključivala ljude u koje obje strane imaju povjerenje, smatra Mikhnov-Vaitenko. Po njegovom mišljenju, takvih ljudi ima i u Ukrajini i u Rusiji. Ovo bi moglo biti najbolje rješenje s obzirom na nepovjerenje u instituciju kao što je Federalna služba za izvršenje kaznenih sankcija. Aktivist za ljudska prava je uvjeren da je potrebno “ili utvrditi status otetih, ili predočiti dokaze da ti ljudi nikada nisu bili u Rusiji niti su mogli biti i zatvoriti tu temu”:

“Kažu da postoje [oteti] ljudi u istražnom zatvoru u Brjansku; pošaljite [tamo] takvu komisiju, neka dođe određeni broj ljudi – Eva Merkačeva, Marina Litvinovič … Neka prođu kroz centar za pritvor i neka se pobrinu da tamo nema nikoga. Neka zatvorenici kažu: nikad nismo imali nikoga. I svi će se smiriti. Znamo da su ruske vlasti – angažirane u “plemenitom cilju”, spašavanju Ukrajine od Ukrajinaca. Pa, hajde pokažite ih javnosti. Pokažite one koji su korigirali vatru neprijateljskog topništva ili se bave nekakvim terorizmom – otvorite kaznene predmete, istražite ih, dajte im 25 godina. U suprotnom slučaju to je užasno. Ispada otmica, nezakonito pritvaranje. Svakom radnjom koju poduzmemo samo pogoršavamo situaciju.”

Mikhnov-Vaitenko vjeruje da bi, kada bi neprijateljstva prestala, bilo smisleno stvoriti rusko-ukrajinski centar za potragu za otetim osobama – s jednim timom stručnjaka. Dokle god traju borbe u Ukrajini, to se ne može učiniti. Ali nema vremena čekati da rat završi. Stoga je čak i dobro da različiti timovi rade u tom smjeru – s različitim razvojem i pristupima – naglašava aktivistica za ljudska prava.

On sam i njegovi kolege obećavaju da će “nastaviti udarati” po vlasti. Stanovnica Kharkiva, Valerija Lebedeva, nastavlja čekati svog muža: „Nemam više ni suza i ne želim ih pokazati pred svojom djecom. Čekamo tatu. Vjerujemo i očekujemo da će ponovno doći u naše dvorište.” (Novaya Gazeta)

Previous articleSrpkinja okrivila Vučića jer su joj na Braču potrgane tablice. Sad je on reagirao
Next articleProizvodnja automobila u Rusiji doživjela rekordan pad od 97%

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here