Jučerašnji New York Times bavi se eventualnim posljedicama slabljenja Europske Unije uz zaključak da najveća opasnost prijeti zemljama članicama na jugoistoku koje ovise o EU kao nikad prije. Kolumnist R.Kaplan u članku pod nazivom Neophodno carstvo piše kako su bivše komunističke zemlje bez čvrste srednje klase u mnogim slučajevima i dalje uznemirene etničkim i teritorijalnim sporovima 25 godina nakon opsade Sarajeva.
u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, zemlji koja je stisnuta između srednje Europe i Balkana, dužnosnici i stručnjaci govore o tzv. fantomskoj granici koja još uvijek budi maštu ljudi. To je tzv predziđe kršćanstva koje je 1519. godine proglasio papa Leo X, a koji je Rimokatoličke Slavene smatrao prvom linijom protiv Otomanskog carstva. Hrvatska je bila prva linija obrane protiv muslimanskog sultanata, a Slovenija druga. ‘Kada se Jugoslavija srušila, pretpostavljalo se da niti jedna od te povijesti nije bila važna. No, četvrt stoljeća nakon raspada Titove Jugoslavije, izgleda da smo se vratili u kasnu srednjovjekovnu i ranu modernu povijest’, zaključuje Kaplanov sugovornik.
Slovenci, kojima su stoljećima upravljali austrijski Habsburgovci, imali su 2016. godine dohodak po glavi stanovnika od 32.000 dolara. Hrvati su svojom mješovitom poviješću dijelom nasljednici austrougarske tradicije, a dijelom osmanske i mletačke civilizacije, imali prihod po stanovniku od 22.400 dolara. Ali onda dolazi ostatak bivše Jugoslavije, koji je gotovo potpuno bio dijelom Osmanskog carstva. Crna Gora ima prihode po stanovniku od 17.000 dolara, Srbija s 14.000 dolara, te Makedonija, Kosovo i bivši osmanski dijelovi Bosne sa sličnim brojevima.
To nije etnički ili rasni determinizam, budući da su Slavene jugoistočne Europe politički i ekonomski više oblikovale agencije stranog imperijalizma nego vlastita krv i jezik. Bivši bizantski i otomanski dio Europe – dio koji je najbliži Bliskom Istoku – još uvijek je najsiromašniji, najmanje stabilan i najovisniji o podršci i vodstvu Europske unije. Hoće li Europa ostati siguran i prosperitetan kontinent, ili će autoritarni režimi u Rusiji i Turskoj u pukotinama tradicionalnih granica istoka i zapada pokušati ostvariti nove zone utjecaja, najveći utjecaj će imati na situaciju na Balkanu. Politički razvoj u Parizu, Berlinu i Bruxellesu ima dalekosežne posljedice.
Ruski predsjednik Vladimir Putin aktivan je u cijeloj srednjoj i istočnoj Europi, a osobito na Balkanu, koristeći različite oblike subverzije. Od pokretanja organiziranog kriminala do financiranja nacionalističko-populističkih pokreta do utjecaja na lokalne medije. Crna Gora može biti blizu ulaska u NATO, ali se često smatra pravom kolonijom ruskih oligarha i kriminalnih skupina, a prošle godine su skupine povezane sa Rusijom pokušale napraviti državni udar. Srbija i Bugarska imaju glavobolje zbog ruskog regionalnog utjecaja, a i neo-autoritarne vlade Mađarske i Poljske su sve sličnije ruskom režimu. Napori mađarske vlade da ugasi Srednjoeuropsko sveučilište, kojeg je mađarski američki milijarder George Soros utemeljio u Budimpešti nakon pada Berlinskog zida, mora se sagledavati u ovom geopolitičkom kontekstu.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je pobijedio na referendumu koji mu daje gotovo diktatorske ovlasti. Sljedećeg dana nije posjetio grob Mustafe Kemala Ataturka, modernog utemeljitelja Turske, nego grobnicu Mehmeda II., poznatog kao Osvajač, osmanliju iz 15. stoljeća, čije su carske vojske marširale zapadno od Carigrada do Bosne. Bila to Bugarska, Makedonija, Kosovo ili druga mjesta u regiji, Erdogan je odlučan ispuniti prazninu koju je otvorila Europska unija čiji utjecaj opada. Bezakonje u Makedoniji, uključujući i nasilje u samome parlamentu zbog sporne tranzicije vlade, pokazuje političku krhkost jugoistočne Europe.
Ipak, samo Europska Unija može stabilizirati Balkan. Samo ako Srbija, Albanija i Kosovo postanu članovi unije, etnički spor između Srba i Albanaca se može doista riješiti. Slična je logika i u kontinuiranom natjecanju između Hrvatske i Srbije za utjecaj u Bosni i Hercegovini. Mir za sve u bivšoj Jugoslaviji moguć je u okviru Europske unije. Bez nje postoje perspektive za dugotrajne sukobe. Doista, Europska unija nudi svijet pravnih država umjesto etničkih naroda. Pod upravom zakona, a ne fiata, gdje su pojedinci zaštićeni pred skupinama.
Europska unija je neophodno carstvo
Europska unija je tako ambiciozan pothvat postao uglavnom zbog toga što je tražio jedinstvo nad bivšim pruskim, Habsburškim, bizantskim i osmanskim područjima, koja imaju izrazito različite povijesne i gospodarske obrasce. Da bi to postigla, Europska unija je zapravo trebala zamijeniti funkcionalnost bivših carstava. Čak i unutar otvorenih granica Schengenskog područja, unutar kojeg građani Europske unije imaju zajamčeno slobodno kretanje, EU predstavlja prostran teritorij kojim vlada u znatnoj mjeri udaljena i samo djelomično demokratska birokracija. Mnogi njezini stanovnici zahtijevaju izravniju predstavljenost. Nije li to oblik kasnog i opadajućeg carstva?
Ipak, mora se spasiti – i poboljšati. Jan Zielonka sa Sveučilišta St. Antony u Oxfordu optimistično piše o živopisnom “neo-srednjovjekovlju” u Europi: dinamično preklapanje identiteta i suvereniteta – nadnacionalnih, nacionalnih i lokalnih – suživot gradova i regija s europskim identitetom. Bez vjerodostojne Europske unije, nijedan od drugih slojeva identiteta nije moguć bez sukoba, zaključuje u tekstu Kaplan.
Riječki orao – demonstracija lokalpatriotskog ponosa
Nedavno sam posjetio hrvatski lučki grad Rijeku, blizu slovenske i talijanske granice, kada je dvoglavi orao vraćen na vrh gradske. “To je Habsburški amblem, a ne hrvatski, mađarski ili talijanski”, objasnio mi je lokalni pisac talijanskih korijena Giacomo Sotti. “Srušili su ga fašisti, a simbolizira slobodu i autonomiju koju je ovaj grad uživao pod Habsburgovcima.” Takva demonstracija lokalpatriotskog ponosa, koji ne prijeti nikome, moguć je prije svega zbog činjenice da je Hrvatska članica Europske unije i radi na ulasku u Šengen i eurozonu.
Ovdje je mudro razmotriti što je u konačnici Jugoslavija. Veliki talijanski znanstvenik Srednje Europe, Claudio Magris, upućuje na Tita u svom epskom putopisu “Dunav”. On je posljednji od Habsburških careva, poput Franje Josipa, zbog svoje svijesti o nasljeđivanju nadnacionalne, dunavske baštine. Franjo Josip Tito je vladao Jugoslavijom kroz mješavinu represije i, u usporedbi s ostalim komunističkim državama, dobročinstvo. Države koje su nekoć bile dio Jugoslavije naći će mir i sigurnost jedino kroz novi, mnogo benigniji imperijski sustav, Europskoj Uniji. Zaključno, ono što će se sljedeće dogoditi u jezgri Europe, ključno je za ostatak kontinenta.
