Općina Rijeka namjerno razbijena da joj se uništi gospodarska moć?

Industrijska Zona Kukuljanovo trebala je postati perjanica riječkog gospodarstva. Davne 1975.godine trideset riječkih poduzeća shvatilo je da se moraju pratiti moderni trendovi u svjetskom gospodarstvu gdje su se industrijsko-lučke zone počele premještati izvan gradova. S time počinje i teritorijalno širenje tih gradova ili utapanje pojedinih zona susjednih malih gradova u jednu veliku cjelinu. Ina trgovina Zgb., INA Rijeka, Luka Rijeka, Antikorozija, Automotor, Autopromet, Bratstvo, Brodomaterijal, Elektrolux, Etilen, Instaler, Jadranmont, Ličilac, Metalogradnja, Metalografički kombinat, I. Marinković, Osijek, Drvo, Soboslikar, Stakloplastika, Transjug, Torpedo, Rikard Benčić, Tvornica papira Rijeka, Vulkan, Zanatkomerc, Metalpromet, Brodokomerc i Tapetar iz Rijeke osnovali su posebnu tvrtku koja će upravljati zonom.

1993. godine Slavko Linić, tadašnji gradonačelnik Rijeke, okuplja direktore privatiziranih poduzeća, te potpisuje s njima Ugovor o ustupanju udjela u Društvu. U tom ugovoru svi potpisnici obavezuju se da će istupiti iz društva te da će Gradu Rijeci ustupiti svoje uloge i udjele. Na taj način Grad Rijeka, postaje 100-postotnim vlasnikom kompletne industrijske zone koju su Gradu Rijeci poklonila riječka poduzeća za 0 kuna. Određivanjem trgovine i tercijalnih zanimanja za okosnicu razvoja Grada Rijeke, Industrijska zona Kukuljanovo je proglašena neperspektivnom i kao takva je poklonjena financijskom patuljku, Gradu Bakru.

Financijski nemoćan i stručno podkapacitiran, grad Bakar se nije baš dobro snalazio u samim počecima preuzimanja Industrijske zone. Godine 2002. Grad Bakar i Industrijska zona d.d. poklanjaju Izraelskoj tvrtci SBE d.o.o. 300.000 m2 zemljišta na 90 godina, pod uvjetom da oni dovedu investitore i brinu se o razvoju tog dijela zone. Kako Industrijska zone d.d nije osigurala popratnu infrastrukturu, Izraelska tvrtka SBE d.o.o. prijetila je sa obustavom razvoja tog dijela. Da bi se stvari pomakle s nule, 2008.godine tadašnji gradonačelnik Tomislav Klarić i direktor Industrijske zone Zorko Badanjak pokušali su rješiti spor s dodatnih 100.000 m2 kako bi se moglo pristupiti komercijalizaciji onih starih 300.000 m2.

Dok su Poljska, Slovačka i Češka nizali svoje greenfield investicije, Grad Bakar se bavio sam sa sobom, Grad Rijeka, i ostale JLS-e riječkog prstena bacali su novac na krive projekte. Tek 2012. godine Grad Bakar je nekako konsolidirao svoje redove. Sadašnji gradonačelnik Tomislav Klarić bio je u pravu kada je fokus svog rada prvo stavio na Industrijsku zonu, a tek poslije na sve ostalo. Nakon popunjavanja Industrijske zone trgovačkim centrima došlo je vrijeme za ozbiljne investicije u proizvodne pogone. Pivovara Kaltenberg spada u jednu manju greenfield investiciju. To je taj početak.

Grad Bakar nema financijsku moć niti potrebno znanje za srednje i velike greenfield investicije. To su preveliki zalogaji za JLS koja raspolaže sa 40 milijuna kn proračuna. Kada na to dodate činjenicu da PGŽ napušta industrijsko osoblje onda Grad Bakar ne može osigurati ozbiljnijim investitorima niti potrebnu stručnu snagu za neke malo zahtjevnije investicije. To su ograničenja koje gradonačelnik Klarić ne može riješiti. Ako isčitamo stavke iz proračuna Grada Bakra iz kojeg je za razvoj domaćeg poduzetništva izdvojeno tek par desetaka tisuća kuna onda smo mi dovijeka osuđeni na rad za stranog vlasnika.

Pogledate li kartu Rotterdama vidjeti ćete da se grad širio tamo gdje se širila i njegova industrija. Ovo što se danas događa s Rijekom, da mali grad Bakar upravlja resursima, koji su od životnog značenja za stanovnike šireg riječkog prstena je naprosto nepojmljivo s ekonomskog stanovišta. Zar Općina Omišalj treba upravljati dubinskom lukom Krk? Da li smo mi najpametniji ljudi na ovom planetu, a svi ostali su blesavi ili su stvari ipak malo drugačije? I zato se ne mogu oteti dojmu da je Općina Rijeka namjerno razbijena da bi joj se uništila gospodarska moć. Što vi mislite?