U petak 14. veljače na Valentinovo, Istarski Demokratski Sabor je imao svoju godišnju i svečanu i radnu i izbornu skupštinu. Zauzeta neka stranka. Valjda ne stigne preko cijele godine razdvojiti te razne i kao važne funkcije.
No, skupština je bila tako “burna” da je izgledala kao nacrtana. Sve je bilo na mjestu, bez talasanja. To je odraz dobro uhodane i uniformirane partije. Skup je to isto mislećih (?) što mu dolazi kao grupa nemislećih individua. Nema se što misliti kada veliki i vječni vođa misli za svih. Odmaraj se članstvo. Potrebno je samo da daš glas za prijedlog dobrog vođe. Tako će to izgledati kao demokracija. Jedinstvo je to u mišljenju, jedinstvo u akciji, a akcija hm, akcije nigdje.
Osim dijela gdje su se čitala dostignuća partije, bez prisutnosti novinara, najvažniji i najzanimljiviji dio je bio onaj o izboru. Birao se novi predsjednik. Poslije 23 godine više se nije imalo niti što reći niti što učiniti. Ipak nije dostignut Castrov rekord, skromnost je to na djelu. Žalim stranku koja ima samo jednog kandidata i koja nema nikakve programske zahtjeve. Kakav će biti novi predsjednik, još se ne može znati. Zato, i radi želje da uspije oživiti uspavanu stranku, dajem mu svu moguću podršku. Dajem mu podršku iako nisam već davno član te stranke. Ta mi je stranka na srcu jer sam ju s grupom entuzijasta stvarao u teškom Tuđmanovom vremenu.
Bila je to jedna od naprednijih stranaka. Kažem, bila, jer nije jahala na nacionalizmu i tražila je određenu autonomiju. A autonomija, u ovoj super centraliziranoj državi, potrebna je kao voda žednome. U državi smo koja se sve više centralizira, država u kojoj su “vrline” centralizma sve uočljivije i koje se sve teže podnose. A stranka nije imala nikakve zahtjeve, nikakve prijedloge, nikakva traženja. Ne, to više nije bila napredna stranka.
Kako je jednostavno pasivizirati stado, pardon narod, u ovoj jadnoj zemlji. Zna se da je decentralizacija buđenje aktivnosti i put ka boljem. S decentralizacijom raste samoaktivnost, raste zalaganje i jasno, raste odgovornost. Sve je to nasušno potrebno ovoj zaostaloj zemlji.
Politika mora biti etička i odgovorna ali to se dokazuje djelovanjem. Zna se što se ima i što nedostaje. Zašto se ne krene naprijed već jednom? Svakoj stranci bi to trebao biti cilj.
Taj partijski život je u RH jadan i žalostan od prvog dana stvaranja stranaka. Od početka su stranke bile poznate po vođama, a ne po programima. A to nije bezazleno. Za program se preuzima odgovornost, a za vođu se može uvijek naći izlika ili zamjena. Istina, ta zamjena nije uvijek ni laka ni brza. I sada se sve više pojavljuju neke nove stranke i neki novi savezi ali i dalje programa nema na vidiku. Poklik “mi smo bolji” ne čini politiku, ne daje čak ni nadu. Previše se ovaj narod naslušao ispraznih obećanja.
Stvarno jadna je ova država gdje se poteškoće stvaraju kao na traci, a rješavaju kao u bunilu. Možda, kažem možda, su meteo-padavine odraz prirodnih sila, svi ostali problemi u ovoj državi su stvoreni od politike tj. političara. A ti političari su i dalje na djelu.
No, priča se bliži kraju. Tako će se pred hrvatskim nacionalistima ponovo otvoriti pitanje o Hrvatskoj državi. Hrvati su u prošlom stoljeću, u razmaku od svega pedeset godina, uspostavili dvije države. Prva se uplela u nehumanu arijevsku ideologiju i neslavno propala. Žrtve se broje još i danas.
Druga se saplela u neetičku privatizaciju i sada troši zadnje svoje trenutke postojanja. No, kao da ni to nije bilo dosta. Dopustile su se megalomanske prevare i krađe koje su uništile životnu srž društva, a time i opstanka. Pred Hrvatima, koji nemaju i ne mogu naći niti jedan zdravi razlog opravdanja, je velika povijesna odgovornost. “Biti ili ne biti pitanje je sada”. Ili će iznaći snagu da se oštro suprotstave putovanju u propast i krenu s mjesta, ili će sve odnijeti “bespuća životne zbilje”. Na Hrvatima je odluka.
O nama, koji nismo Hrvati, ali dijelimo sudbinu Hrvatske, nacionalni Hrvati se trebaju jasno odrediti. Ili će nas prihvatiti kao ravnopravne građane ili odbaciti. Da, to ovisi o Hrvatima.
Rođen sam u Istri koja nikada povijesno nije pripadala Hrvatskoj. Rođen sam prije ove, a i one Hrvatske. Došao sam na ovaj svijet prije nego se Hrvatska kao država uopće rađala. Nemam druge domovine osim Istre, i ne treba mi druga. Mučno mi je, da od ovog, kao najkršćanskijeg naroda, slušam izraze sumnje o mojoj podobnosti postojanja na ovom prostoru. Ako Hrvati ne shvate da im treba svekolika pomoć i suradnja svih građana društva, i ako ne razumiju, da im treba pomoć i suradnja sa zajednicama okruženja, tada je stvarno svemu došao kraj. (Ivan Pauletta)
