Uz svu zdravstvenu prijetnju virusa, pad gospodarstva i probleme mentalnog zdravlja, je li moguće da će postkorona Hrvatska zapravo postati bolje mjesto za život? Počinjem vjerovati u to, a nisam sam piše Paul Bradbury za Total Croatia News.
Tko je osoba koju poznajete, a koja je najmanje pogođena koronavirusom? Odvojite malo vremena za razmišljanje, i dok to radite, dopustite da vam ispričam priču o svom legendarnom puncu Franku. Jer on je ključni dio mog razmišljanja da bi postkorona Hrvatska mogla i trebala postati i puno bolja Hrvatska od one koju trenutno imamo.
Franku sigurno nije bio lako u životu, a ipak ga nikad nisam čuo kako se na to žali. Jedno od 10 djece u selu Brusje na Hvaru, Franko je svaki dan morao pješačiti do škole u gradu Hvaru, udaljenu 6 km, a kući ponovo 6 km. Odjeća je bila iznošena, a hrana oskudna. Luksuzi su bili sve rjeđi, a on nikada u životu nije trošio niti na jedan.
Prije 50 godina uštedio je malu svotu novca i kupio 360m2 poljoprivrednog zemljišta na brdu ispunjenom drvećem s pogledom na stari grad Jelsu. Svi su mislili da je lud i da je bacao novac.
Ali Franko je znao što radi i imao je dugoročnu viziju budućnosti. Komad po komad, kat po kat, polako je gradio svoju obiteljsku kuću, zajedno s apartmanima za iznajmljivanje, prihodom od kojeg je financirao izgradnju sljedećeg kata. Sve je to bilo bez kredita, iz godine u godinu.
Do rata koji je došao 1991. godine, a Franko je kupio zemljište kako bi uzgajao hranu da bi prehranio obitelj u slučaju da neizbježne ratne restrikcije postanu stvarnost. Ljubio je tu zemlju (i susjedne parcele koje je kupio u sljedećim godinama) i svakodnevno provodio tamo sat. Gotovo 30 godina kasnije proizvodi veliku količinu hrane kojom nas hranim tijekom korona krize.
Nakon što je svo četvero svoje djece poslao na sveučilište – priliku koju nikada nije imao, život se odvija prilično slično kao prije. Turizam će ovog ljeta biti smanjen, ali životni temelji – zdrav način života na prekrasnom otoku s kojeg se rijetko odlazi, uz domaću hranu, vino, maslinovo ulje – ostaje.
Izuzetno poštujem svog svekrva zbog svega što je postigao od tako skromnog početka, a ponekad poželim da je dobio zeta koji je čovjek od zemlje, a ne masne pive.
Moj punac je dokaz da se u Hrvatskoj može voditi zdrav i ispunjen život koji se temelji na samoodrživosti i kupnji lokalnih namirnica.
Tema kupovine lokalnog širi se po cijelom svijetu, jer nas je korona prisilila na temeljito preispitivanje gotovo svakog aspekta našeg života. Prisilna samoizolacija i ponovna procjena naših životnih stilova bilo je iskustvo čišćenja za mnoge koji su shvatili koliko im je malo potrebno za preživljavanje i koliko je viška stvari u njihovom životu posve nepotrebno.
Neke stvari će se možda zauvijek promijeniti, poput povećanih zdravstvenih mjera i manje putovanja, ali korona je Hrvatskoj donijela i puno pozitivnih stvari. Pogotovo ako njezini ljudi iskoriste ove mogućnosti ovako neočekivanog izvora. Ja se sve više nadam – gotovo sada očekujem – da će postkorona Hrvatska biti bolje mjesto za sve nas. Nekoliko je razloga za moj optimizam.
Jučer sam napravio svoj prvi Zoom video intervju u svom životu. Bilo je to sa slavonskim poljoprivrednikom / poduzetnikom čija je obitelj gotovo 40 godina proizvodila i prerađivala hranu u regiji koja je nekad hranila ne samo Hrvatsku, već i velik dio bivše Jugoslavije. Jedva čekam da objavim intervju i priču, jer je to bila jedna od najzanimljivijih stvari koju sam ikada učinio. U intervjuu smo razgovarali o razlikama u uzgoju hrane u Slavoniji kad je to bila bogata regija i proizvodnji hrane u Slavoniji danas.
Može li Slavonija još jednom nahraniti Hrvatsku, a možda i njezine susjede?”, Pitao sam.
“Da.”
Očito će rješenje uključivati malo više od riječi “da”, ali razmislite o tome na trenutak. Doba turista koji masovno šalju svoju gotovinu, a sve što trebamo je čekati da dođu, dolazi svome kraju. Zaboravimo prošlost i pogledajmo Hrvatsku danas.
Jedan od velikih pozitivnih utjecaja ove krize bio je taj da je velik broj ljudi počeo kupovati lokalno. Mali OPG-ovi svoje proizvode stavljaju na raspolaganje putem društvenih mreža, a ljudi naručuju. Ovdje na Hvaru postoji sjajna opcija za isporuku lokalnih proizvoda putem Interneta, koja pokriva Hvar, Vis i Šoltu.
Sve više i više ljudi se približava ideji uzgoja i kupovine lokalnog. Hrvatska ima izvrsnu hranu, a sve više i više ljudi shvaća ludost uvoza proizvoda kada ih možemo uzgajati sami. Mislim da je Karlovačka županija prošlog tjedna najavila sredstva za razvoj neiskorištenog obradivog zemljišta. Tehnologija je prijatelj kupovine domaćeg, a nove distribucijske mreže učinit će samo izvrsnu hrvatsku domaću proizvodnju više dostupnom krajnjem korisniku.
Vratiti hrvatski poljoprivredni kapacitet tamo gdje ga nije bilo neće biti lako, ali isto tako nije nemoguće. Uz toliko nadolazeće nezaposlenosti, stvorit će radna mjesta – i na kraju izvoz.
Prije otprilike 18 mjeseci napisao sam članak pod nazivom ‘Mogu li se Hrvati ikad ujediniti ako nisu bili napadnuti’? Ovo je zemlja koja na ulice svog glavnog grada može primiti 550.000 ljudi kako bi dočekali heroje Svjetskog kupa, ali nimalo slične brojke kada su u pitanju prosvjedi. Hrvati se jako žale zbog načina na koji upravljaju ovom zemljom. Ali žale se u u kafićima i s ogromnom vojskom virtualnih ratnika. Ali kako ih natjerati da fizički marširaju na Zagreb, prosvjeduju i zahtijevaju promjene? To se jednostavno ne događa (ili vrlo rijetko i u mnogo manjem broju).
A jedan od razloga je to što je život u Hrvatskoj mnogima zapravo predobar. Hrvatska ima jednu od najviših stopa vlasništva nad kućama u svijetu, što je ugodno u vrijeme krize. Ona također ima mnogo ljudi koji žive od turizma i zarađuju dovoljno za 4-5 mjeseci u godini da ne moraju raditi ostatak godine. I dok vlasništvo nad kućom i sposobnost uzgoja hrane ostaje, taj je laki dohodak mnogima ostao – zauvijek.
S čak 300.000 izgubljenih radnih mjesta predviđenih kao odgovor na početne vladine ekonomske mjere, bilo je jasno da život nije samo za manje ugodan, već i za dovoljno težak da se Hrvati dovoljno osposobe nešto učiniti. Jedna od najboljih inicijativa posljednjih godina u Hrvatskoj bila je Udruga Glas Poduzetnika (Glas poduzetnika), okupljalište za privatni sektor koji broji gotovo 60.000 članova i koja je već postigla veliki uspjeh svojim usuglašenim pritiskom na vladu za učinkovite mjere i reforme.
Da ste prije ove korona krize ljude na ulici u Hrvatskoj pitali kako će se hrvatska Vlada nositi s njom, ne biste se osjećali samouvjereno. Jedna od najboljih stvari koja se dogodila Hrvatskoj je što je ostala sigurnom, uklanjanje prethodnog ministra zdravstva zbog navodnih (moja nova omiljena riječ) nepravilnosti u njegovom portfelju imovine. Hrvatska je dobila novog ministra zdravstva Vilija Berosa posvećenog, kvalificiranog, odlučnog, transparentnog, komunikativnog i pristupačnog. Postoji samo nekoliko zemalja koje su se suočile sa zdravstvenom prijetnjom korone poput Hrvatske, a primjer Berosa i njegovog tima pokazao je da je moguće nešto što se rijetko viđa – ministar koji radi za narod, a ne za sebe.
Trenutačno raspoloženje zemlje zahtijevat će još više. Uhljebistan je zvijer, a za ubijanje će trebati više od korone i ekonomske katastrofe. Ipak, nikad nije postojala bolja prilika da se potaknu promjene. Uklonite Uhljebistan, vratite se korijenima Hrvatske sa angažiranom dijasporom spremnom ulagat i budućnost Hrvatske je nevjerojatno svijetla
Borba protiv Uhljebistana ima sve snažniji saveznik – digitalizaciju i transparentnost. Ova će kriza samo ubrzati digitalizaciju Hrvatske, kao i uklanjanje potrebe za tolikim procesima koji nisu samo neučinkoviti, već dolaze i sa zdravstvenim (infekcijskim) rizikom i pomažu u financiranju Uhljebistana. Era nabujale birokracije i onih dragih biljega već je bila u posuđenom vremenu, ali sada kada ljudi vide da je ne samo lakše učiniti toliko mnogo stvari putem interneta, nego i mnogo učinkovitije, uspostava postkoronske digitalne Croatia 2.0 će ubrzati.
Šalio sam se s djecom neki dan da smo, kad sam išao u školu, koristili kredu i ploču. To je nešto čega se, naravno, sjećaju, ali hoće li djeca nakon 5 godina? Prisilna prilagodba školovanja preko weba u velikoj mjeri predstavlja veliki uspjeh i nudi neke intrigantne mogućnosti za napredak, kako u razvoju kućnog obrazovanja tako i u pristupu boljem obrazovanju iz drugih zemalja.
Stavite današnju Hrvatsku na stranu samo na trenutak i zamislite novi model (Ako uspijemo riješiti većinu Uhljebistana). Ja vidim da to otprilike ovako izgleda:
1. Poljoprivredni sektor koji zapošljava mnoge, hrani zemlju i generira izvoz, a sustav za dostavu na kućnu mrežu dovodi najbolju hrvatsku kvalitetu izravno na vaša vrata.
2. IT sektor koji će procvjetati omogućavajući Hrvatskoj stvaranje lokalnih radnih mjesta i ostvarivanje značajnog prihoda
3. Zemlja u kojoj je masovni turizam stvar prošlosti, u kojoj si i domaći turisti mogu priuštiti mirniju obalu po prihvatljivijim cijenama.
4. Država čija je izvanredna prirodna ljepota magnet za eilte, a ne za masovni turizam. I da ne zaboravimo medicinski turizam, još jedan neiskorišteni dragulj Hrvatske.
5. Država čija izuzetna prirodna ljepota i jedinstveni životni stil čine raj za digitalne nomade i udaljene radnike – niša koja će se eksplodirati u narednim godinama
Država koja će se oslanjati na sebe i vlastite resurse. U kojoj će biti puno sretnih ljudi iz njihove lokalne zajednice, baš kao i moj Franko.
I koliko će štete sve to nanijeti okolišu u usporedbi s našim trenutnim praksama i strategijama?
