Pauletta: Atentat na convivenzu

Iznenadila me masovnost skupa. Mislio sam da više nema mnogo zainteresiranih za tu tragediju, masakr nevinih ljudi. Glas Istre taj dan nije ni spomenuo. Drugi dan ipak članak, mini i šturi članak na osmoj stranici.
Čudno je kako još i danas neki dijele žrtve,a valjda i zločince na “naše i njihove”. Naše zločince skrivamo i štitimo jer – naši su.
Više je puta rečeno i navedeno niz činjenica vezanih uz taj događaj ali kratko ponoviti za neupućene. Te nedjelje, vrućeg ljetnog dana 18.08.1946. na Vergarolli (kupalište kraj Pule) se okupio veliki broj Puležana. Pored redovitog kupanja tog se dana održavaju brojne plivačke manifestacije i natjecanja u organizaciji Pomorskog društva Pietas Julia. Slavila se šezdeseta godišnjica postojanja te organizacije koja se smatrala iredentističkom još iz vremena Austrije.
Kupalište i donedavno vojna lučica puna je građana. Mlađarije i djece ima najviše. Ljudi se smještaju uz rub šumice, tu će i ručati. Sada se u gradu može ipak bolje opskrbiti stol u odnosu na ratno vrijeme. Saveznici dobro opskrbljuju grad. U grad dolaze i iz susjednih mjesta, to jest iz zone B, ako mogu dobiti “propusnicu” ili naprosto pobjegnu. U gradu su i dvije bolnice važne za grad i cijelu Istru.
Negdje oko 14.10 događa se Apokalipsa. Jaka, vrlo snažna eksplozija čupa stabla, a vihor nosi ljude, odjeću, zavežljaje. Neki su bačeni u more, neki nagurani, zapravo priljubljeni uz stabla, bačeni na tlo. Na nedalekim kućama razbijaju se stakla, lupaju kapci prozora i vrata. U gradu se čuje detonacija i osjeća podrhtavanje. Prema nebu se diže gust crni dim u obliku gljive s uskom i visokom stapkom. Užas prevladava na, nekoliko trenutaka ranije, ugodnom kupalištu. Ljudi su natučeni, krvavi, ošamućeni. Mnoga tijela nepomično leže na molu, u obližnjoj šumici ili u moru. Okolinu prekriva nepoznati i jaki miris. Dali je to miris straha, miris užasa? Zar rat još nije gotov?
Saveznička, engleska i škotska vozila užurbano pristižu, no smrt je brža. Tog dana, četvrti jahač Apokalipse je jako zauzet.
Čovjek koji je netom prije doplovio na kajaku hidroaviona, mirno se vraća isti i udaljava veslajući. Tog časa nitko ne vodi računa o njemu. Kad je došao i privezao to čudno plovilo, čuvar ga je upozorio da se tu ne smije privezivati. Ovaj smireno odgovara da se neće dugo zadržati. Uzima zavežljaj i odmiče od obale.
U šumi je poredano 28 pomorskih mina ukupno oko 9 tona eksploziva). Saveznička inspekcija je ustanovila da su bezopasne. U njima ima baruta ali se isti može aktivirati samo detonacijom. No, na svim tim ubojitim napravama su odstranjeni detonatori. Vrućina ne može uzrokovati eksploziju. Danima prije je bilo još toplije nego tog dana i ništa se nije dogodilo. Uostalom, to su eksplozivne naprave koje po cijeli dan stoje na čeličnoj palubi minopolagača, vrućina ih ne može aktivirati. Kasnije će netko spomenuti da je vidio osobu iz avionskog plovka i još jednu osobu kako polažu žice prema poredanim minama. No, nitko nije reagirao ne misleći na zlo. Rat je, hvala Bogu, završio prije petnaest mjeseci. Bombardirani grad i izmučeni ljudi žele mir, samo malo mira. Žele miran dan, žele noć koja donosi smiraj, a ne nervozno iskakanje iz kreveta kod zvuka svakog koraka na ulici.
Na licu mjesta ostaje brojivih 64 leševa. Kasnije će se zbrojiti i oni umrli u bolnici od posljedica teškog ranjavanja. Ukupno 116 žrtava (prepoznatih od ukućana – novinar D.F.) uz 211 ranjenih od čega 27 teška ranjenika. Da li su to sve žrtve? Iz zone B redovito dolaze ljudi s “propusnicom” koji se ne misle vratiti u “najslobodniju državu” na svijetu. Pretpostavlja se, da u gradu ima oko pet tisuća tih ilegalaca. Doma ih nitko ne čeka, ukućanima su rekli da se ne misle vratiti.
Na Vergarolli galebovi imaju svoj makabrični pir. Ljudskog mesa ima u izobilju, komadi vise sa stabala razbacani po molu ili plutaju u moru.
Doktor Micheletti u bolnici čini što može, pokušava pomoći. Na stol mu ljudi donose iznakažena ljudska tijela. Jednog časa se pred doktorom nađe tijelo njegova sina. Doktor i otac odmahuje glavom, nema pomoći. Kirurg Micheletti neprekidno operira dvadeset i četiri sata. Drugom sinu neće se moći ući u trag, jednom je bilo devet, drugom osam godina. Kada govorimo o ljudima, o velikim ljudima, tada moramo spomenuti Dott. Michelettia.
Odmah iza eksplozije, saveznička vojna patrola pronalazi električne žice koje vode do mjesta gdje su bile mine. Električni upaljač i žice su istog tipa koji se tog časa koriste u ugljenokopu u Raši, to jest u zoni B. Pored čovjeka, koji se dovezao kanuom hidroaviona moralo je biti još nekoliko njih, vjerojatno stiglih kopnom u masi s ostalim kupačima i građanima. Došli su s točno određenim ubojitim ciljem. Spremali su odgovor za dvadesetak tisuća građana koji su dva dana ranije u Areni tražili pripajanje Pule Italiji.
Izmasakrirana neprepoznatljiva tijela složena u četiri kutije, će se položiti u privatnu grobnicu vlasnika Vittoria Saccon na pulskom groblju. Obilježeno je dvadeset i šest imena. Ostala tijela položena su u grobnice vlastitih porodica.
Novinari će u Engleskim arhivima pronaći da je to djelo pripadnika OZNA-e Kovačić Giuseppea. Drugi čovjek osumnjičen za tu akciju, Nini Brljafa, počinit će kasnije samoubojstvo. Puležan koji živi u Italiji i koji se najviše interesirao za taj masakr napisavši nekoliko knjiga o egzodusu, dobiva ponudu da može uz izvjesnu naknadu dobiti njegovo oproštajno pismo. Pristao je na trgovinu ali i odustao kada je saznao mjesto susreta. Na isti lokalitet – Peroj, bio je pozvan i Ing. Ottavio Mazzaroti koji je imao prijedlog rješenja za Istru, neku vrstu međudržave kojom bi zajedno upravljale Italija i Jugoslavija. Mazzaroti se nikada nije vratio iz Peroja. Nestao mu je svaki trag. U to vrijeme je OZNA upravo u Peroju imala svoju jaku ispostavu.
Ovog ponedjeljka 18. 08. 2014. kao i uvijek do sada, zajedničku misu na Talijanskom predvodio je monsinjor Željko Staver. Iza toga se, uz katedralu u malom parku, na spomen postolju postavilo vijence i održalo govore. Govori su bili smireni i kratki, bez dizanja glasa bez vike, bez prijetnji. Pored brojnih građana iz Pule i pristiglih iz Italije i drugih dijelova Europe bilu su i prva lica grada, predstavnici Talijanske unije i predstavnici Talijanskog konzulata.
Nitko nije spominjao, naglašavao dostojanstvo i pijetet ali se to opipljivo osjećalo u zraku. Tog se dana označavalo sjećanje i žaljenje za žrtvama. To nije bio trenutak za duge i druge govore. Pula je pokazala svoje iskonsko lice, lice kulture i suživota.
Toga je dana 1946. nemilosrdna politika “ljubičice bijele”, preko svojih bezdušnih lakeja izvršila atentat na suživot. Ovaj atentat će biti stalno aktualan dok se god otvoreno ne osude počinitelji.
Otvoreno je pitanje zbog čega neke institucije, javni mediji i osobe ne žele nominirati krivce? Radije ostaju s čitavim jednim narodom taoci zločina.

P.S: U petak 22. 08. ove godine naišli su majka i sin iz Francuske te zainteresirano stali uz taj skromni spomenik kod katedrale. Na pitanje što spomenik predstavlja, kratko im je naveden razlog. Sin (oko 25 godina) počeo je plakati a majka je pitala zašto još ima toliko naznaka s imenom Tita u ovom gradu? I zaista, zašto Istra još časti tog satrapa? (Ivan Pauletta)