Vjerojatno nećemo nikada ući u sve pore neke ljudsko-sudske zavrzlame. To ipak nije i ne može biti razlog da ne postavimo neka pitanja. Pitanja koja su razumna, čista i otvorena. Demokracija odnosa, demokracija na polju prava i pravice, kao i ljudskost te civilizacijsko dostignuće nam daju slobodu da postavimo ta pitanja.
To još ne znači da će službena politika to prihvatiti, odnosno na to gledati blagonaklono. Državi je inače svako preispitivanje njenih poteza skoro pa bogohulno.
Pokušat ću simplificirati cijeli slučaj uz rizik da nešto ne htijući propustim. S jedne strane imamo tužitelja, s druge strane tuženika i jasno imamo sud – državni sud.
Tužitelj, ne tako davno imovinsko skromnog potencijala, sada je vrlo imućan i poslovno uspješan. Svakako, to nije i ne može samo po sebi biti razlog sumnje u njegovo poštenje. Ipak vjerujem da bi u pravno uređenoj državi trebalo postaviti pitanje njegovog stjecanja silnog imetka u vrlo kratkom vremenu. Pogotovo što se to bogaćenje događalo u ratnom vremenu.
Cijela mudrost pravnog stanja se sastoji od tri pitanja. Kako i kada je to postigao, i je li je platio porez na stečeni imetak?
Tuženik je slabog zdravlja i u trećoj životnoj dobi, skromnog je kapaciteta po financijskom i materijalnom kriteriju. Individua je to koja, od kada zna za sebe, piše i piše. Dok su mu nekada teme bile, kaubojske i kriminalističke, sada je u pisanju krenuo suprotno od sladunjavo romantičarskog, avanturističkog žanra u grubo i teško providno životno područje kriminala i nelegalne rabote.
Tuženik ima još nekoliko “mana”. Jedna od tih je što se uključio u nedavni građanski rat na Balkanu. Aktivno je i dobrovoljno sudjelovao u ratnom vihoru na strani za koju je smatrao da je u pravu. Kada je saznao da se iz njegove strane šverca gorivo koje je velikim dijelom završavalo u tenkovima protivničke vojske, nije mogao to otrpjeti. S pomoću raznih veza ustanovio je da naftu šverca, odnosno prebacuje, gorespomenuti tužitelj. Smatrao je da o tome mora progovoriti javno.
I tu je prema HR uzancama pogriješio. U suvremenoj, slobodnoj i demokratskoj HR mudro je šutjeti, zar ne? Morao je naslutiti da prijevoznika štite institucije “pravne države”. Te institucije su, kako stvari stoje, znale za tu rabotu. Ali to ne bi bile državne institucije da ne štite državne poslove. “Državne poslove” koji donose veliku korist određenim osobama, individuama koje su se umislile i ponašaju se kao da je država isključivo njihova.
Radi sumnje da je tuženik namjeravao ucjenjivati tužitelja upleo se sud. Vrlo objektivan i pravedan državni sud. Toliko objektivan da je tuženiku na kraju suđenja dopušteno, da kaže nešto u svoju obranu. Zamislite tu zavidnu demokratsku pogodnost! Dopušteno je tuženiku čak minuta vremena da govori u svoju obranu! A nije trebao ni toliko. Sutkinje su gledale kroz prozor i međusobno pričale. Znalo se dobro, znalo se unaprijed u toj državnoj instituciji koju odluku treba donijeti. Tuženik je dobio da provede dvije godine na trošak države u Remetincu – nazdravlje!
Sve me to podsjeća na jedan biblijski sudski proces. Da, onog kod rimskog suca Poncija Pilata kada se sudilo istovremeno Barabi i Isusu. Radi tada viših interesa, zna se tko je bio osuđen. U dvadeset i prvom stoljeću nema vidljivog Isusa ali ima podosta Baraba.
Na sudu je sada Saša Radović – umirovljeni časnik HV. Nije Isus, što ne znači da nije u pravu. Prema HR sudu, ispaštati bi trebao i ovaj put nevin ali optužen branitelj Hrvatske države.
Već duži vremenski period (od upada policije u njihov stan) tuženik kao i njegova bračna družica nemaju dokumente i ne mogu putovati van Lijepe naše. Nemaju niti novac koji je u kući čuvan a koji je policija oduzela. Nemaju ni mira ni spokoja. Čekaju rješenje suda na uloženu žalbu. Već u zreloj životnoj dobi ne mogu putovati kod sina kao ni u mjesto svog rođenja, tu na par koraka od granice.
U cijelom tom procesu ima niz zanimljivih pitanja. Jedno od njih je, zašto je tuženik “uhvaćen” na području Rijeke, a suđenje mu je u Zagrebu? Drugo je, kako to da je “ucijenjeni” novac pronađen u autu tuženika kad njega ni ikog drugog nije bilo u autu?
Nije moje da postavljam pitanja braniteljima ali ne mogu odustati od toga. Gdje su vam isticana hrabrost i poštenje. Zašto ne stanete u obranu svog suborca? Ta bi pitanja trebao postaviti i građanima ove divne države. Hoću vjerovati da građani nisu samo htjeli svoju državu, već su htjeli imati pravnu i poštenu državu. Nažalost, ovo suđenje to još jednom dovodi u pitanje.
