Piše: Ivan Pauletta Čudan je ovaj svijet. Pritisci i lažna obećanja odasvud, a rješenja mizerna ili nikakva. Mogu svjedočiti iz vremena poslije drugog svjetskog rata. Ljudi su tada zakoračili u jedan bolji, humaniji i slobodniji svijet, ili nam se tako samo činilo. Mislilo se barem u dijelu populacije, ne baš dobro stojećeg standarda, da je teroru, tlačenju, nepravdi i oskudici došao kraj. Razočaranje nije trebalo dugo čekati. U znatnom dijelu svijeta je fašizam i nacizam zamijenio komunizam, koji se mimikrijom htio prikazati kao socijalizam. Vojske, naročito vojske pobjedničke grupacije, su se počele mahnito naoružavati i postrojavati na njima poželjnim linijama razgraničenja. Tako se Jugoslavija, a s njome jasno i Hrvatska, našla iza “gvozdene zavjese” i u crvenom jednopartijskom režimu. Istra je bez pitanja njenih građana podijeljena, podijeljeni su gradovi, sela, imanja, a time i familije.
Ubrzavala se trka u nuklearnom naoružanju. Bez obzira na deklarativne izjave o potrebi ograničenja istog, nuklearne velesile podizale su nuklearne gljive svuda. Došlo je do toga da su se neki krajevi i neki otoci u cijelosti evakuirani samo da se stvore poligoni za pokuse nuklearnih bombi. Rezultati za civilno građanstvo su bili nikakvi a troškovi enormni. Trošilo se mnogo na to naoružanje, mnogo više nego na naobrazbu, zdravstvo i općenito na standard.
Zatim se u svijetu proširila “moda” tjelesnih čuvara. Ono što prije drugog svjetskog rata nisu imali ni kraljevi sada ima svaka šuška – buška. Neugledni društveni i politički liliputanci sada se kite buketom tjelesnih čuvara. Stvara se bulumenta neproduktivnih trutova koji očito nisu društveno korisni ali pridonose uspješnom isušivanju državne kasice – prasice. Kako se više puta vidjelo ta bulumenta stražara nije i ne može spriječiti sve češće terorističke akcije. Cijela svjetska politika i dalje je usmjerena na saniranju posljedica a ne na uklanjanju uzroka. U takozvanoj dobi mira, ljudski rod živi u sve većem strahu. Svakodnevne brojne žrtve terorizma opravdavaju taj strah.
Potom se step by step počelo ulaziti u opskurno područje za koje se, do ne tako davno mislilo, da je samo domena nepoželjne Orwellove 84. Radi postavljanja jedne jedine TV kamere na javnom prostoru, dizali su se prosvjedi. Danas kamera ima više nego ptica na krovovima, a čini nam se, na žalost, da je to normalno. Govorili su nam da se kamere postavljaju radi naše sigurnosti. Ispada, da što je više TV nadzornih kamera, to imamo manje sigurnosti. Telefoni i javni prostori nabildani su prislušnim bubicama. Više se ne zna tko koga prisluškuje, zašto i zbog čega ? Taj vrli svijet postaje sve više nalik velikoj javnoj zatvorskoj ćeliji.
Siromaštvo na žalost buja. Radna mjesta su deficitarna, slabo ili nikako plaćena. Cijela globalna ekonomija nije prilagođena sadašnjem privrednom i društvenom razvoju. Ne treba ostati pri osamsatnom radnom vremenu u dobi visoke produktivnosti i širokih tržišta. Imam osjećaj da netko ne želi sređivati globalnu ekonomiju jer tako ima poslušno radništvo i tihe građane. Ne samo da su visoka bogatstva nepotrebna već su ista društveno nekorisna. Primjera radi, osoba koja ima dvadeset puta više od prosjeka, ne troši dvadeset puta više. Ne pojede dvadeset puta više i ne trebaju mu dvadeset auta, kao što mu ne treba dvadeset kuća.
Znam da je to delikatno tražiti, ali ako se ljudski rod ne urazumi i ne usuglasi, zasigurno ćemo pospješiti i ubrzati kraj ljudske civilizacije na ovoj planeti. Pitanje zagađenja i zatopljenja, kao i višak potrošnje energije i nepotrebnih troškova (naoružanje), beskrajno nagomilavanje smeća, dovesti će ovu civilizaciju do kraja postojana. Nije to pitanje za neke buduće naraštaje, to je pitanje naše, sada i neodgodivo.
Hrvatsko društvo u pogledu budućnosti nema baš neku ružičastu perspektivu. Od 1945. godine naovamo ukovani smo u gabarite kao “naše” politike. Nema kulture govora o drugim vidovima života. Ne raspravljamo o napretku, o boljem civiliziranijem napretku, o boljem zdravstvu za sve, o odnosima u društvu, o potrebi bolje naobrazbe i odnosu sa slabije stojećim. Zaboravljamo da svi pripadamo istom ljudskom bratstvu… Dok ovo pišem, u “bogatoj” Istri u Labinu, izgorjela je kuća starijeg građanina koji je živio bez struje i bez tekuće vode.
Ne obaziremo se na svjetski razvoj, na napredak drugih društava i zajednica. Ne piše nam se dobro, ili bi trebalo reći ne pišemo si, ne radimo si dobro – na žalost.
