Postaje mučno, a bilo bi i dosadno da nije tragično, govoriti koliko Hrvatska zaostaje. Nema područja ljudske djelatnosti gdje nismo u poodmaklom zaostatku i daljnjem zaostajanju. Životni standard, kultura, znanost, školstvo, privreda, zdravstvo, socijala…I niz drugih područja daleko su o željenog europskog stanja. Znalo se da ulaskom u tu veliku zajednicu naroda nećemo stati na prvo mjesto, ali nismo mogli ni zamisliti da će ova država toliko zaostajati. Ne samo nazadovanje već i stajanje je u današnjem svijetu neprihvatljivo. Danas se općenito u svim sferama života promjene ne odvijaju samo brzo već se ubrzava i brzina promjena. Da je važno to kretanje znao je već odavno velikaš iz Vicence, koji je na svom grobu dao uklesati svoj životni moto “Nikad ne stani, nikad ne sjaši”.
Ako se netko u HR pridržava ovog mota to su lopovi i prevaranti koji zbilja ne staju. I dok ti koji “jašu”, pozamašno kradu, drugi zapadaju u bijedu i beznađe. Pored njih postoji jedna skupina ljudi koji žive u nekom svom čudnom svijetu. Njima je glavni, a rekao bih i jedini poklič “imamo lijepu našu”. Da je Hrvatska lijepa nitko ne želi dovesti u pitanje. Sumnjam da će je stalno uzvikivanje tog izraza dodatno uljepšati. Spomenuti estetičari imaju profinjene živce i stalno imaju neke samo njima znane krivce. S “krivcima” oni ne vode dijalog konfrontacije već prijete giljotinom odmazde. Došlo je do toga da se ne bi smjelo nikog i ništa kritizirati već jedino hvaliti sve što je hrvatsko. Ti mentalni talibani kao da ne znaju da je u prirodi kao i u društvu stalna potreba ispravljati devijacije. Bez tih korekcija društvo može ozbiljno posrnuti. Ni kod Visarjonovića ni kod Führera nije se smjelo ispravljat, pa se vidjelo kako su završili njihovi “snažni, veliki i bezgrešni” vječni pokreti.
Mislim pak da je kritika u Hrvatskoj nedostatna u odnosu na stanje u društvu. Razloga za to ima više. Prvo je svakako nepostojanje uzusa kritike. Drugo je velika pasivizacija ljudi koja očito potječe i iz podcjenjivanja hrvatskih vlasti prema građanima, a to je tužno. Da bi državna zajednica napredovala, potrebni su i trud i angažiranost svakog člana zajednice. Svakog! Bez obzira na mjesto rođenja, na političke i vjerske stavove, na imućnost, na nacionalnost…
Na zaostajanje zajednice utječe i silno neznanje koje impregnira sve pore ovoga društva. Tome treba dodati nisko razvijenu kulturu rada i kulturu dijaloga. Niti jedna vlada do sada ta pitanje nije načela. Kako pak Hrvatsko društvo “diše” vidjelo se na zadnjem referendumu. Sve to baš i ne upućuje da se Hrvatska uključuje u napredniji svijet zapada.
To svekoliko zaostajanje podložno je i u nepostojanju kulture zajedništva. Bez kulture zajedništva se ništa ne može uspješno napraviti. Svojevremeno, kada sam se bavio razvijenim autonomijama nordijskih zajednica, ostao sam začuđen koliko je u njihovom napretku utjecala kultura zajedništva. Tu su svoju osobinu stalno naglašavali. U Hrvatskoj se aktualni procesi odvijaju upravo suprotno. Umjesto da se traži zajedništvo ističe se i na potencijal uzdiže različitost. Zajedništvu se protive i samodeklarirani veliki Kršćani. Bilo bi smiješno da nije tragično.
Pogledajmo što Švicarci misle o tome. Iznosim citat iz preambule Švicarskog ustava:
U ime Boga Svemogućeg, Narod Švicarske i Kantoni, svjesni svoje odgovornosti naspram stvorenog,
Odlučni renovirati konfederalni savez i učvrstiti interno zajedništvo, sa svrhom pojačanja slobode i demokracije, nezavisnosti i mira, u duhu solidarnosti i otvorenosti prema svijetu, Odlučni živjeti vlastitu različitost u jedinstvu (označio I.P.), dostojno i u uzajamnom poštivanju, Svjesni zajedničkih stečevina, također vlastite odgovornosti spram budućih naraštaja, Svjesni da je slobodan samo onaj koji koristi svoju slobodu i da se snaga jednog naroda odmjerava imućnošću najslabijih njegovih članova…
Za razliku od Švicarske u Hrvatskom dvorištu stvari stoje nešto drukčije. Zajedno s nepodobnom ćirilicom postaju nepodobni i svi koji nisu Hrvati. Izjave po nekim portalima ne bi se smjelo olako zanemariti. Da, nisam Hrvat, ali me to ne rastužuje kao što me ni ne uveseljava.
Muči me taj neandertalski govor o nehrvatima. Zar netko opet želi krv? Zar nije bilo dosta zločina, mržnje, rušenja i ubojstava u ime “naše svete nacije”!
I da podsjetim još jedanput za one koji to ne žele čuti. Po davnoj odluci iz Maastrichta, Europa se gradi na temelju zajednice naroda a ne nacija. Ako netko inzistira na naciji znači da nije za Europsku zajednicu, da nije za napredak.(Ivan Pauletta)
