Hrvatska slavi još jedan Božić. Veliki je to uspjeh najkršćanskijeg naroda. Te se proslave događaju već dva milenija. Treba to izdržati. U HR mise se održavaju posvuda, takav je red. Svugdje služe, ne obični biskupi, već su svugdje nadbiskupi, mislim na ono što se prikazuje na TV. Toliko raskošnih odora nismo vidjeli od Bana Jelačića. Ima ih raznobojnih, na momente mi se čini da sam na nekoj modnoj reviji. Bilo bi zanimljivo organizirati modnu reviju za kardinale & nadbiskupe i jasno biskupe. Crkva se oduvijek želi približiti narodu. Modna revija bi vjerojatno uspješno pridonijela tome.
Živih inscenacija Betlehemskih štala s jaslama posvuda. Za štale i jasle smo hipernadareni. Toliko ima štala da će doći do nedostatka malih živih Isusa. Ovi pak mučenički glume na ponos svojih roditelja, svekolikog puka i TV kamera. Glume gologlavi, ne znam dali plaču po glumačkom (božjem) scenariju ili im je hladno na glavi. Sve je ostalo originalno. Možeš misliti, izvorni mudraci (vjerojatno su to prerušeni saborski zastupnici). Originalni magarci, pastiri, Židovi i Palestinci, sve made in Croatia. Tajkuna nema, iako se oni najviše koriste iz jasla (državnih).
Lijepo je to kada narod u nekoga ili nešto vjeruje. Zemaljski Bogovi nisu nam puno pomogli, možda hoće ovi iz Kraljevstva nebeskog. Televizija šara po vjernicima, pretežno su nježnijeg spola. Na inzistirajuće pitanje “…što je važno, što očekuju …” sve odgovaraju da je važno zdravlje-samo zdravlje. Blago nama, od države ne očekuju ništa, zdravlje je privatna i vrlo osobna vrlina ili poteškoća. Da, zdravlje je neka vrsta imovine, lične imovine, samo da se ne sjete da nam i to oporezuju.
Poslije mise Kardinal prima sve predsjedničke kandidate. Sve osim jednoga… Tako crkva daje neku vrstu pečata na kandidaturu. Nema ništa bez crkve, ista blagoslivlja i nevjerne kandidate. Neki kandidati ne vjeruju u Boga, birači ne vjeruju kandidatima, narod ne vjeruje političarima, političari ne vjeruju sucima, susjed ne vjeruje susjedu, žena ne vjeruje mužu, važi i obrnuto, djeca ne vjeruju roditeljima, roditelji ne vjeruju profesorima, radnici ne vjeruju poslodavcima – da mi je znati tko kome vjeruje. A kažu da smo vjernički narod. Što je tek kod nevjernika?
Voze nas kandidati skoro četvrt stoljeća. Biti će nam bolje, biti će, biti će dogodine, biti će uskoro. Sve se dobro događa u imaginarnom futuru, šteta da smo osuđeni živjeti u prezentu, očito smo krivo potrefili.
No, dobro je ovo “…vrijeme Božića… ” barem se ne govori o investicijama (kojih kao da za inat nema), o novom zaduživanju (banke su zatvorene na Wall Streetu!), te kako uskoro izlazimo iz krize (s 0,2 % povećanja mizernog BDP !?), te kako nismo najsiromašniji u EU (Bugarska i Rumunjska su iza nas, veseli se narode), te kako Hrvati nisu Slaveni (čini mi se da nisu ni Germani, ma koliko se trudili), te kako su Hrvati najstariji narod u Europi (po redu vožnje, što je netko stariji to je prije na redu nestanka) …
No, moramo stati, moramo se pripremiti za objavu imena i prezimena te spola budućeg predsjednika države. Ma tko god će to biti, izborio si je fantastičnu sinekuru za slijedećih pet godina. Narodu se neće ništa dogoditi. Ništa bolje. (Ivan Pauletta)
