Piše: Ivan PaulettaVeć par dana majka kao i ostale žene iz sela su živjele u velikom uzbuđenju. Skoro dva tjedna su se vršile pripreme za Uskrs (Vazam). Pored redovitog posla trebalo je umijesiti kruh i ispeći pogače (pince) te spremiti svečani ručak i pospremiti odjeću za ići u crkvu (crikvu). Kruh je za tu priliku morao biti izrazito bijeli. Pogače (pince) su tih dana bile vrlo važne i o njima se vodila posebna pažnja. Za umijesiti iste je redovito trebalo mnogo jaja i koja šaka suhog grožđa. Mijesile su se i “Šiške” – to je pletenica od tijesta u koju se umetalo jaje te tako peklo. Šiške su bile namijenjene djeci.
Počelo je sa branjem crnike (Quecus ilex) na područjima neposredno uz vanjske kuće sela. Zapadni obronci brda su imali više crnike. Istočna strana, strana na kojoj caruje bura je bila manje biljno izdašna. Svaka žena je imala nekoliko svojih mjesta branja crnike. Ta mjesta nisu bila označena a još manje zavedena u neki registar, no svi su znali čije je to mjesto i taj se nepisani raspored poštivao.
Žena bi obično odlazila sama brati crniku. Uzela bi štrpaću i krenula. Došavši na poziciju pažljivo bi osmotrila to “svoje” područje, izgledalo bi kao da smišlja neki svoj plan ili kao da o nečem sanjari. Ništa od toga. Snovi su već davno nestali pod svakodnevni brigama i umorom. Plan kako brati, također nije trebalo osmišljavati. Možda je ta kratka stanka bio mali odmor za kojim će cijeli dan žuditi. Pravog odmora, u tim vremenima, žena nije imala. Noći su hladne ili tople, rijetko kada umjerene ali svakako kratke, vrlo kratke, nedovoljne da se izmućeno tijelo odmori.
S tucetom (dozina) odlučnih zamaha žena bi nabrala crniku za novo loženje. Po tom poslu vratila bi se doma hodajući umjereno i opušteno. No dan je tek započinjao, kratki dan u odnosu prema poslu koji se treba uraditi. Dugački, vrlo dugački za dočekati večer, blaženu večer za malo odmora.
Poslije četiri pet dana, kada bi se crnika osušila žena bi je došla uzeti. Uzela bi špagu, čvrstu i plosnato pletenu a ne okruglu špagu. Plosnata špaga se manje urezivala u ramena. Skupila bi na kup crniku tako da može u blizini postaviti špagu. Špaga bi se polegla na čistinu u obliku uskog ali duguljastog luka. Iz obližnjeg kupa uzimala bi se stabljika po stabljika crnike i slagala na špagu. Osušene stabljike su se slagale zrcalno simetrično s korijenima prema sredini a lišće prema vanjskoj strani brimena.
S par pritisaka koljena kup bi se malo stisnuo. Špaga bi se nategla i zavezala, sada je kup bio spreman za podići na leđa. Žena bi leđima legla na kup suhih stabljika, zavezala špagu oko pasa te pokušala podignuti sebe i taj zavežljaj. To je bio najteži dio posla. Ako bi žena mogla sa sobom bi povela dijete. Dijete bi joj sa slabašnim dječjim rukama pomoglo uzdignuti taj kup. Male dječje ruke su u tom trenutku bile od velike pomoći.
Umjerenim korakom nosačica bi se uputila u selo. Na putu se nije mogla zaustaviti, nema naslona za brime na leđima. Došavši u selo stala bi uz zid peći i tu spustila brime crnike. Obično je prostor oko peći bi slobodan, pećarica bi vodila računa kada će koja žena donijeti svoj kup crnike. Ako su pak slučajno bila skupa uz peć dva kupa crnike ista su bila malo odvojena. Nikada se nije dogodilo da jedna žena uzme od druge koju stabljiku. Krađa, pa i najmanja krađa nije bila zamisliva. Ne, to se nije moglo dogoditi.
U selu, kao u svakom selu je znala postojati obitelj ili kakav samotnjak kojem zapovijed božja “ne kradi” nije bila svojstvena. Znalo se za tu porodicu ili za tu osobu i od istih su svi zazirali.
Kamo sreće da taj uzus i danas vrijedi. Istina Bog, danas bi imali mnogo manje ljudi za druženje i za razgovor.
*Štrpača je vrsta pijuka koji nema šiljasti dio već je samo plosnati metalni krak
