Na početak Frljićeve intendature u riječkom kazalištu i skandale koji ga prate, osvrnuo se u svojoj kolumni u Jutarnjem listu i Jurica Pavičić koji piše kako je za njega Oliver Frljić dobar režiser ne zbog bombastičnih političkih petardi s kojima začini svoje predstave, nego unatoč njima…
Došavši u Rijeku, Frljić se prvi put suočio sa za sebe sasvim novom situacijom. Prvi se put našao u sredini u kojoj je njegov svjetonazor većinski, i prvi se put našao u situaciji da ne upravlja svojim projektom, nego cijelom jednom ustanovom, koja je – htjeli ili ne – reprezentativna, malograđanska, monopolistička i – svačija. Frljić i njegova ekipa onu su logiku po kojoj su funkcionirale njihove predstave preveli u logiku cijelog kazališta. Počeli su provocirati, komunicirati s gradom političkim posterima, pretvorili su fasadu teatra u poprište političkog performansa. Istodobno, uspjeli su uzrujati valjda pola države. Uzrujali su sve teatarske ljude koji bi radije da nisu govorili i radili ono što su govorili i radili 90-ih. Uzrujali su niz usputnih teatarskih taština. Uzrujali su – na koncu – i one koji se kao građani Rijeke smatraju moralnim dioničarima kazalište, te bi željeli da ih to kazalište reprezentira: riječkog biskupa, lokalne anti-SDP-ovske aktiviste, katoličke udruge i Hvidru, koji na Frljića sada potežu sud, molitvena bdjenja i ustaške grafite.
Ta igra fasadne provokacije mi – iskreno – nije bila osobito zanimljiva, sve dok se nije dogodilo ono što je malo tko očekivao: da su Frljićev performerski vokabular prihvatili njegovi neprijatelji. Nakon što je riječki intendant na fasadu Fellner i Helmerove zgradurde objesio LGBT stijeg i Glavaševića, pojavili su se njegovi protivnici i počeli ispisivati svoj iskaz na istom listu papira. Neki branitelji izvjesili su zastavu, neki lokalni nacisti nacističke grafite, a skupina lokalnih boraca protiv Linića izvjesila je dugački transparent s puno crvenih zvjezdica i porukom pravosuđu da pohapsi lokalnu lijevu političku elitu. Kad sam to vidio, imao sam dojam da je Frljiću uspjelo, da mu je uspjelo čak i ono što možda nije htio: pretvoriti kazalište (ili bar: fasadu kazališta) u forum, ulicu, idejno poprište.
Oko riječkog kazališta stvorila se ‘stadionska atmosfera’ pri čemu ja taj termin smatram vrlinom: kao na stadionu, ljudi se tu ljute, pjene, nerviraju, sukobljavaju i s tim intenzivno žive. U Hrvatskoj svaki je stadion išaran grafitima i pun transparenata, ali samo jedno kazalište. Da sam ja Frljić, ja bih to smatrao svojih uspjehom. Zato mi je žao što on – začudo – ne smatra.
…Riječki ravnatelj polemizira sveudilj zagriženim pismima, organizira uvrijeđene presice, spopada gledateljice i čupa im fizički iz ruke fotoaparat. Oko riječkog “Zajca” ekipa koja ga vodi stvara ozračje opsadnog stanja…
Problem nastaje onda ako Frljić i njegov tim zaborave kako stvarno stoji dinamika moći u njihovom, riječkom, kazališnom slučaju. U njihovom slučaju, naime, oni su Vlast. Oni su Većina. Oni imaju Moć, a ta Moć očituje se u tom komadu neobarokne grdosije, njenoj infrastrukturi, novcima, ljudskog pogonu i režijama. U dijalogu koji su pokrenuli oni nisu Dolje, oni su Gore, a ne molitvene bakice, Opus Dei, biskup Devčić i par danguba iz riječke Hvidre. I tako će biti sve dok su na toj funkciji, ili dok ne taknu fijumanske demone i tamne zakutke riječke većine.
…U riječkoj kazališnoj priči, Oliver Frljić je taj koji ima sličnu moć: moć da igra na domaćem terenu, da za to prima plaću, da zadaje pravila i ima servis. U toj igri zadajete udarce, pa i primate udarce bez zapomaganja i kuknjave. To je ta kolosalna promjena koja se dogodila onog časa kad je Oliver Frljić režiser prestao biti samo Frljić režiser i postao Frljić funkcionar. Ako tu finu nevidljivu razliku ne uoči, Frljić će samo nauditi svjetonazoru koji zagovara. Odaslat će – naime – poruku da je taj svjetonazor zagrižen i totalitaran. Pošto je to i moj svjetonazor, ta mi poruka nije draga, piše kolumnist Jutarnjeg Jurica Pavičić.
