Kada je 03. travnja 2020. u Facebook objavi Ivan Pernar napisao: “Ja razumijem vašu želju da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?” mnogi su s pravom osudili taj neljudski čin. Relativizacija života, obezvređivanje života, nepoštivanje ljudskosti, nečovječnost… naglašeno su koncentrirane u ovoj izjavi. Ono što zabrinjava nije samo Pernarova izjava, već i reakcija na istu. Kad i kako se reagira? Uglavnom samo na očigledno.
Primjerice, malo će se tko usuditi „savjetovati“ kardiokirurga kako transplantirati srce, ali će mnoštvo „stručnjaka“ obrazlagati kako se treba kuhati, graditi kuće, čuvati djecu u vrtiću, „predavati“, liječiti… Kritičko mišljenje kao ključna kompetencija za cjeloživotno učenje stalno se spominje. No uglavnom samo spominje. Kao i većina hrvatskih zakona dobro izgleda na papiru. Realizacija je u praksi daleko. Gdje je granica „stručnosti“? Samo kod izravne ugroze smrti? Brisanje, ignoriranje, zanemarivanje uz razinu bahatosti i demonstraciju moći nije rijetkost. „Pernarov“ stav je prisutan na mnogim razinama, samo što se u mnogim slučajevima, na prvi pogled ne radi o „kardiokirurgiji“.
Primjer takvoga ponašanje jest neodgovaranje pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivana Šarara na pitanja o mjerama koje se planiraju u vezi situacije s koronavirusom koja je zadesila samozaposlene umjetnike i radnike u kulturi. Na postavljena pitanja još prije četiri dana do danas nismo dobili ikakav odgovor. A radi se o brizi o posebnoj „grupaciji“ ljudi. Dakle o umjetnicima i radnicima u kulturu koji sami sebe zapošljavaju. Koji su privatni poduzetnici u kulturi, uplaćuju poreze i za razliku od onih umjetnika u javnome sektoru od kojih ima mnoštvo Umjetnika, ali gdje postoje i mnoštvo uhljebnika, osim umjetnički, doprinose i ekonomski društvu. Ali, nisu obuhvaćeni poduzetničkim mjerama. Jer su umjetnici. Poduzetnici, ali u kulturi.
Dakle to nisu oni zaposleni, primjerice u Rijeci 2020 koja se brine o projektu Europske prijestolnice kulture (EPK) i koji i sada u doba koronavirusa koriste sve zakonske termine ne bi li slučajno odgovorili na pitanje prije zakonskoga roka. Valjda i sada imaju posla preko glave?! Nisu to oni zaposlenici EPK koji prosječno dobivaju oko 12.000,00 kn po zaposleniku poreznih obveznika, a uspjeli su se samo dosjetiti prodaje do dvije gajbe piva u ovim kritičnim vremenima i po pitanju alkoholizma. U EPK ih je zaposleno 72 u slijedećoj strukturi: 5 direktora, 1 glavni stručnjak za komunikacije, 1 savjetnica za odnose s medijima i komuniciranje, 17 voditelja, 27 koordinatora, 14 stručnih suradnika, 4 referenta, 1 organizator, 1 tajnica i 1 skladištar.
Nisu to niti oni koji pored svojih redovnih primanja u ustanovama još sa strane zaradiše i oko 50, 100, 130.000,00 kn. Nisu to ni oni stručni i viši stručni suradnici Odjela za kulturu (ne mislim na ekonome i pravnike) koji se nisu sjetili niti nazvati one koje nadgledaju kako provode program, a koji dobivaju redovito plaće, i činovnićki bljezgare čuvajući samo svoje dupe. Jedna je tako godinama sve razumijela, ali je svojim djelima činila suprotno, zapravo radila na urušavanja uistinu nezavisne riječke scene. Primjerice, vodila je iz Odjela program u HKDu, ali nije dala potpisati ugovor do samoga dana izvedbe čisto da vas se može otperjati ako zatreba. Bez ugovora, nije moglo biti ni tužbi za nadoknadu štete. Ista se upravo uhljebila u novosnovanoj ustavnovi HKD sa značajnim koeficijentom kako joj ogromna plaća ne bi bila lipu manja kod transfera iz Odjela u Ustanovu HKD. I nije prva takva. Jedna je nekoliko godina ranije po istome receptu postala ravnateljica Art kina. Druga je pak bila tajnica jednoga međunarodnoga festivala. Festivala koji je najviše dobivao financij sredstava scenske djelatnosti, a o kojima su predlagali članovi Kulturnoga vijeća kojima je tajnica Festivala bila i tajnica u Odjelu. A u samome nadležnome Kulturnome vijeću su sjedile članice žirija tog istog festivala, voditeljica okrugloga stola festivala i žena umjetničkoga voditelja toga istoga festivala…
Nisu tu ni oni tzv nezaivini koji mantraju o kojekakovim modelima, inovacijama i ostalim pizdarijama, a izdašno primaju godinama, pa i desetljećima sredstva o kojima upravo zavise. Sve zahvaljujući rodbinskim vezama, članovima udruga instaliranim u Kulturna vijeća koja su sudjelovala u donošenju odluka, gdje gle čuda, godinama je upravo financiranje udruga iz kojih su potekli bilo statistički značajno veće od ostalih. Drugo more i struktura skupljena oko Saveza udruga Molekula su primjer tome. Drugome moru direktor je inače muž one koja je iz Odjela postala ravnateljica Art kina. Na milijune kuna tijekom svih ovih godina. Navest ću samo jedan primjer. U jednome Kulturnome vijeću za 2011. sjedio je i Nemanja Cvijanović. To isto vijeće predložilo je galeriji SIZ (Samoupravnoj interesnoj zajednici) tada 200.000,00 kn, a Drugome moru 70.000,00 kn. SIZ je prvotno djelovao unutar Drugog mora, ali kada je financiranje postalo, valljda i njima, preogromno, izdvojio se u svoju udrugu. Godine 2020. Nemanja Cvijanović radi u EPK (jedan od onih 72), a za programe koje predlaže EPK ima i dodatne ugovore nekih od pravnih subjekata partnera EPK.
Najnoviji primjer perciptivno uhljebničkoga izvlačenja novca jest ono što se naslanja na projekt Žiroskop koji pokušava kroz više godina saznati kako bi to trebalo biti upravljanje prostorima Grada, a tiče se kulture. Jer postojeće nije dobro. Pa lamentiraju o upravljanju Filodrammaticom, Palachom i HKD-om. Kao da oni nisu sve ove godine upravljali Filodrammaticom i Palachom. Neuspješno. Prvi im je potez bio, kada su zasjeli na upravljanju tih prostora,izbaciti sve one koji nisu oni.. Korijeni različitosti. Upravo 10. travnja 2013. na jednoj tribini o novim, danas se pokazalo bezuspješnim, modelima govorili su Ivan Šarar i Snježana Prijić Samaržija. Danas članovi Nadzornoga odbroa EPK. Sve se naslanjalo na novu strategiju kulturnoga razvitka koja je bila nužna za kandidaturu za EPK, pa je sklepana. Strategija koja je isključivala na početku. Koja je donesena bez onih koji su je trebalai provoditi. Samo je jednoga dana predstavljena u gradskoj vijećnici…
Kasnije je danima je trajala farsa oko natječaja za upravljanje tim prostorima. Po gradu su se vodali zainteresirani predstavnici u „transparentnom“ natječaju gdje se s onima koji ne propadaju Molekuli igralo, i radilo od njih budale. U obilasku ste tako mogli čuti: „Ovdje će biti ured od Petre..“ I bio je na kraju… I to u jednom od rijetkih prostora koji su bili izvedbeni. Koji se natječajem nije smio pretvoriti u kancelarijski. Ali eto jeste… I nikome ništa. Muž od te iste Petre (iz Drugog mora) godinama je kasnije potpisao dva ugovora od gotovo 60.000,00 kn svaki za poslove prilikom otvaranja EPK. I sada oni, koji su upravljali tim prostorima loše, koji su pretvarali izvedbene prostore u kancelarijske… predlažu novo upravljanje. Apetiti su im narasli. Bacili su oko i na HKD. No to je još jedan izdanak ove mreže o kojemu možda drugom zgodom da ne bude previše primjera.
O upravljanju prostora piše Jelena Androić i već u prvoj rečenici možete iščitati zgodnost: „Riječke udruge u suradnji s Gradom u potrazi su za novim modelom upravljanja prostorima za kulturu koji bi istovremeno osigurao stabilnost, ali i neovisnu poziciju nezavisne scene.“ Svašta ima u toj rečenici. Može se zaključiti kako sve riječke udruge sudjeluju u ovome. Što nije istina. Uglavnom sudjeluju sve kada ih se dan prije zove na neke okrugle stolove jer se je potrebno potpisati na obrasce kako bi se pravdao EU projekt. Opet sudjeluju samo isti. Ispada da se treba osigurati stabilnost. Očigledno višegodišnja megalomanija grabljenja love i uhljebljivanja nije dovoljno stabilna. Valjda su nestabilni? Kako bi se nazvali onda oni koji su samozaposleni, a ostali su na cesti? Najznačajniji biser jest onaj kada Androić tvrdi kako se treba osigurati neovisnost nezavisnih?! Nezavisni na papiru i u lamentacji. Pravu nezavisnost bismo mogli, primjerice, osigurati na način da se 4 godine ukine sufinanciranje. Neazvisni će opstati. Zavisni neće.
Androić je inače radila u EPK. Poznati su njeni istupi prilikomslučaja kada su građani u nizu loših komenatara na Facebooku iskazivali stavove o „briljantnom“ potezu filmova Davora Jurkotića. Androić je tada bila voditeljica odjela za odnose s javnošću EPK, a poznato je kakvi su odnosi bili onda, a dijelom i danas. Lažni lajkovi, vrijeđanje korisnika, lažni profili… Sve na Europskoj razini.
Dakle, nisu to plaće tih i takvih, čija geneza zadire duboko u prošlost, a koja je samo preslikana na uhljebnički dio EPK u kojemu se nisu mnogi snašli. Bili par mjeseci zaposleni, čisto da imaju referencu u životopisu, pa se preselili u neki drugi subjekt. Samozaposleni umjetnici i radnici u kulturi su oni koji uistinu, poduzetnički ovise samo o sebi. Oni koje se izoliralo, izlučivalo, koji su od uhljebnika smatrani smetalima. Ali igra sudbine zrcali upravo ono što su godinama činili. Koronavirus upravo je izolirao one koji su izolirali, izolirao je EPK. Njh same. I nitko od njih, uključujući pročelnika, danima i tjednima ne zna, ne želi, ili ga baš briga, ne spominje tu skupniu umjetnika i radnika u kulturi. Ali ima se vremena pojavljivati po televizijama, davati izjave za novine i elektroničke medije upravo i samo i opet o i oko EPK. Kukanje kako će biti manje. A o onima koji su trenutno na cesti… Niti slova. Niti riječi. Jer silne parusine treba osigurati i u budućnosti. Od svih nastojanja da se nešto napravi po tom pitanju od 19. ožujka 2020. sve što je službeno odgovoreno jest na pitanje vijećnika 20 dana nakon inicijalnog prijedloga za sjednicom Odbora za kulturu. Što je u odgovoru gradonačelnika, vjerojatno temeljeno na informacijama Odjela za kulturu pročelnika Ivana Šarara, pročitajte sami ovdje.
Ono najžalosnije, što će se najvjerojatnije dogoditi, jest da će se uskoro početi komunicirati kako se EPK treba spasiti na način da se okrene vlastitim snagama, riječkim umjetnicima, lokalnoj zajednici. Istim onim vlastitim snagama koje se ignoriralao i zanemarivalo. Istim onim umjetnicima koji su prijavljivali mnoge projekte, ali eto nikad niti jedan nije zadovoljio kriterije EPK. Istoj onoj zajednici koju se nije uključivalo u projekt od njegovoga strateškoga planiranja. A zašto će sada biti dobri? Prihvatljivi? Pa zato da daju razlog daljnjega postojanja uhljebima i daljnjemu grabljenju love, dok će njima biti bačene mrvice. I onima u EPK i onim suradnicima u Odjelu. Treba osigurati direktorici društva cca 30.000,00 kn brutto za mjesečnu plaću i cca 9.100,00 kn brutto za stan. Od toga bi mnogi živjeli pola godine. Treba osigurati „prostor“ za desteke i stotine tisuća honorara briljantnih ideja, od kojih bi mnogi živjeli godinama. Treba osigurati silne stručne suradnike u Odjelu koji će „paziti“ na riječke snage. Koje su do sada bacali da se valajju u blatu. Kobeljaju. I dogodit će se jedna od dvije mogućnosti. Ovi kojih se mlatilo i zatiralo do sada, opet će povjerovati u priču o zajedništvu, različitosti, gradu koji teče, prigrlit će mrvice i samo potaknuti ovaj nakaradni sustav da dalje živi. Ili će konačno shvatiti i zahvaliti se. Jednostavnije bi bilo likvidirati Rijeku2020 i HKD te otpustiti one suradnice u Odjelu za kulturu koje neće više imati što pratiti, jer će dio sektora „crknuti“. Ostalo bi dovoljno novaca, ne samo za kulturu i ne samo za poduzetnike u kulturi.
I vratimo se početku i izjavi Ivana Pernara. Ista je odvratna, ali nimalo nije odvratnije i ponašanje kojima se tretiraju samozaposleni umjetnici i radnici u kulturi u vrijeme koronavirusa. Samo jedan bi pustio da djedovi crknu izravno od bolesti, a drugi bi neizravno pustio samozaposlene umjetnike i radnike u kulturi da „crknu od gladi“.
