Home Kolumne Pobjeda Bidena povratak korijenima američkog establišmenta, ali ne u Obaminu eru

Pobjeda Bidena povratak korijenima američkog establišmenta, ali ne u Obaminu eru

257
0
Piše: Livio Defranza

Inauguracija Joe Bidena je bila u znaku “klasične” Amerike, poznatih uzvanika iz još poznatijih političkih dinastija (Bush, Clinton), pozivi na vrijednosti Ustava iz 1787. godine i sve to “začinjeno” s tradicionalnom dozom šoubiznisa i (iz naše europske perspektive) američke patetike.

No, to je Amerika koju znamo i koja ne iznenađuje. Izbor Donalda Trumpa je bio prije svega anomalija, izlazak iz tradicionalnih gabarita, iako pogrešno je pripisati isključivo jednom čovjeku “zasluge” ili krivice za posljednje četiri godine.

Poražen je trumpizam (barem na domaćem terenu), ali unutarnje podjele u američkom društvu će još dugo ostati, Jug će i dalje biti konzervativan i republikanski nastrojen, Sjever će i dalje preferirati liberalne i uvjetno rečeno progresivne stavove. 

Trumpizam je bio prvenstveno izazov i iskušenje za tradicionalne vladajuće strukture: zadnje četiri godine unutar američkog društva otvorene su rasprave o nizu problema koji su se ignorirali: odgovornost društvenih medija u kontroliranju tkz. lažnih vijesti, uloga medija koji često služe kao megafon za političke lidere, odnosa države s manjinama (Afroamerikanci, Muslimani i dr.) i i uopće pitanja – što je to danas Amerika?  Ima li zemlja koja već sto godina gradi status svjetskog lidera i policajca, pravo “solirati” u vanjskoj politici ili još bolje reći – izolirat se? 

 

Naknadna pamet američkih korporacija

 

Koliko je Amerika prošla taj ispit, uvjetno rečeno to bi bila dvojka na popravnom ispitu. Primjer je nedavna odluka vodećih društvenih mreža koje su “privremeno/trajno” blokirale Trumpove profile na društvenim mrežama kako ne bi svojim porukama “destabilizirao situaciju”. Legitimno je onda zapitati se, gdje su bili zadnje četiri godine?

Trump je poprilično bezbrižno tvitao svih ovih godina bez previše ograničenja i uz svesrdni publicitet bliskih medija, kao što uostalom i ovih dana američke društvene medije koriste mnogi strani lideri ili države, koji često nisu neki primjer inkluzivnosti i tolerancije. Mnogi su to obrazložili zato što je “Trump bio problem matične države Twittera, Facebooka, Instagrama, Googlea, Amazona”, pa s obzirom da nema sjedište u Turskoj i Saudijskoj Arabiji, neke stvari jednostavno nisu u “fokusu”. Jasno je da su takve korporacije često licemjerne i da su ove mjere bile čisto ‘ubacivanje u pobjednički vlak” i ulizivanje novoj vladajućoj strukturi.

 

Politika nije samo lider, već i oni koji ga podržavaju.

 

Nedavno smo na našem portalu pokrenuli seriju intervju s Riječanima koji žive u Americi, običnim građanima koji plaćaju porez, imaju svoju firmu i žive već dugo godina u toj zemlji. 

Dio ljudi je tu seriju intervjua kritizirao jer “mišljenje običnih ljudi nije relevantno, možete onda svakoga pitati”, ali to nije bila poanta priče, već pohvatati “sentiment naroda”, shvatiti zašto građevinar glasa za Trumpa ili zašto zdravstveni radnik namjerava glasati za Bidena.

Amerika je i to; ne shvatiti koji mehanizam ili “osjećaj”  stoji iza 75 milijuna glasova koje je dobio Trump, je čisto bauljanje u prazno i garancija da ćemo u doglednoj budućnosti vidjeti nekog novog “Trumpa” vjerojatno u drugom obliku i pod drugim imenom.

Ne moramo nužno gledati Ameriku kao primjer, ovu grešku u analizi su godinama činile tradicionalne talijanske političke strukture u objašnjavanju zašto je Berlusconi uporno dobivao izbore. Glavnina fokusa talijanske ljevice je godinama bila usmjerena na njegov lik i djelo, a ne na motive njegovih birača, koji su “odgajani” pune dvije decenije putem njegovih televizijskih programa Mediaseta, i koji su bili vođeni prvenstveno političkim emocijama i sitnim interesima, od kućanica koje su glasale jer je “šarmantan”, prakljenih ultradesničara koji su vidili u njemu branu protiv komunista ili poduzetnika koji su htjeli otpis poreznog duga. Možemo raspravljati o tome koliko su ti motivi bili opravdani, ali demokracija je i to, čisto glasanje emocijama i sitnim interesima, a mi u Hrvatskoj bi trebali to (nažalost) najbolje znati. U onom trenutku kad je Berlusconi “otpao” iz igre, dio njegovih birača je preuzela Sjeverna liga koja je populizam dovela do ekstrema, pa je pitanje uopće – je li problem bio samo on, ili cijeli niz medija ili običnih ljudi koji se hvataju na lake spinove?

U Americi je Trump crpio svoju potporu iz različitih sfera društva: od odbjeglih Venezuelanaca koji su u njemu vidjeli šansu “skidanja” Madurovog režima do bijelih suprematista koji su u njemu vidjeli garanciju da Afroamerikanci neće povećati svoj utjecaj u društvu. I u našim domaćim okvirima, Trump je vukao simpatije od ekstremne desnice do antiglobalista i pacifista (po logici “Trump nije pokrenuo ni jedan rat” kao da je bombardiranje Sirije 2018. Pokrenuto u dobrotvorne svrhe).

Jednom kada nestaje “megafon” koji katalizira te osjećaje u liku i djelu jednog političkog lidera, to ne znači da svih 75 milijuna bivših Trumpovih birača su preko noći postali progresivni i liberalni i da će od sada na dalje po cijele dane gledati MSNBC umjesto Fox Newsa.

Biden (i u širem kontekstu čitava američka elita) mora izvući pouke iz prijašnjih četiri godina i opravdati očekivanja ne samo domaće javnosti već i vanjskih partnera. 

Simuliranje ili ponavljanje Obamine administracije bi vrlo lako moglo isprovocirati novi povratak Trumpizma ili sličnih oblika populizma. Amerika i Svijet jednostavno nisu isti kao 2008. pa samim time odgovor i pristup nekim izazovima ne može biti isti kao u Obaminoj eri. Za očekivati je da će Joe Biden kao politički veteran “prepoznati” situaciju i odigrati drugačije. Na primjer, najavljen je povratak u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ne bjanko podrškama istoj, već jer je na taj način lakše osigurati američke interese; sprema se dijalog s Kinom, ali bez “naivnosti” i odstupanja od nekih ključnih točaka (kao Hong Kong); želja je zatopliti odnose s Europom, ali kako bi se isti kontinent “vratio’ pod kontrolu i kako bi se marginalizirale inicijative o pokretanju vojske EU.

Koliko je dobro ili loše, vidjet ćemo naredne četiri godine kao vanjski promatrači, ali jedno je sigurno – Amerika kakva god da je, znamo na čemu smo. Ona zasigurno nije savršena, ima hrpu “svinjarija” na svoj račun, od Vijetnamskog rata do Guantanama, ali sanjati o Svijetu pod vodstvom neke druge sile bez da se vide očite mane potencijalnih konkurenata je skupi luksuz koji vodi u još veću nestabilnost. 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here