Home Kolumne Podobnik: Što je u državi više lopovluka i mita, sve smo siromašniji…

Podobnik: Što je u državi više lopovluka i mita, sve smo siromašniji…

601
0

Ako netko od prve zna značenje rečenica ‘Ko je jamio jamio’; ‘Pola meni, pola tebi, pola Bagi’, ‘Kad vjetar duva, tebi se džepovi pune’ ili pak, ‘Izbori se dobivaju sa dvije trećine novca ispod stola a jednom trećinom iznad stola’ – taj je bez sumnje građanin Hrvatske i zna kako se ovdje rješava sve, od državnih ispita, preko dobivanja javnih natječaja, privatizacije i raznih poslova do pobjede na izborima. Autori tih rečenica su poznati hrvatski političari. Rečenice opisuju stvarnost korupcije. A znanost nam kazuje da parametar koji pokazuje opću razinu korupcije vrlo precizno iskazuje i ekonomsku vitalnost nekog društva, pišu Boris Rašeta i Boris Podobnik za 24sata.

Efikasnost društva i korupcija idu, naime, ruku pod ruku. Kad smo kod korupcije, ima ljudi koji ne vjeruju da smo korumpiraniji od drugih, jer kažu ‘namještanja poslova postoji i u Izraelu i u Njemačkoj’. Donekle su u pravu jer sve su zemlje korumpirane, samo neke više, neke manje. Matematika igra važniju ulogu od naših osjećaja. Korupcija u nekoj zemlji nije samo mjera zloupotrebe javne funkcije – recimo kao pokazatelj koliko često se dijeli mito – već je više od toga mjera efikasnosti, posebno ekonomske efikasnosti društva.

Ako netko ne vjeruje da je korupcija indikator ekonomske neefikasnosti, bit će razuvjeren ako baci pogled na sliku 1. Na slici je na horizontalnu os stavljen indeks korupcije, CPI (definiran od strane Transparency Internationala, doduše na malo čudan način: što je indeks manji, to je zemlja korumpiranija). Dakle po tom indeksu mi, Bugari, Grci i Talijani smo na lijevoj strani, a Nordijci kao primjer malo nekorumpiranih nacija su na suprotnom, desnom kraju.

Na vertikalnu os stavljen je BDP po glavi stanovnika, dakle mjera bogatstva nacije. Na slici primijetimo lijep koliko i jasan uzlazni trend. Dakle što je zemlja manje korumpirana, to je efikasnija jer je i bogatija, a onda i veći mamac za narode na lijevoj strani. Pravac koji vidite na grafu na neki način sugerira koliko bi, prema očekivanju, trebao biti bogat narod koji ima dani nivo korupcije. Ako je zemlja iznad pravca moglo bi značiti da je narod bogatiji nego što zaslužuje. Zanimljivo, u 2012. godini Grčka je bila znatno iznad pravca, kao i Italija, a sad nakon što je krahirala i Grcima standard rapidno pao, blizu su pravcu, koji je indikator standarda koji zaslužuju.

Sljedeće što upada u oči na slici 1 jest to da su sve mediteranske zemlje i zemlje juga Europe na lijevoj strani, – dakle Portugal, Španjolska, Italija, Hrvatska i Grčka. Zanimljivo, čak ni jedna Francuska nije daleko! Dakle, korumpirani narodi juga EU-a, oni gdje se kadrovira među onima koji ne mogu pošteno ni položiti državni ispit a u zakonima kao najvažniju stavku vide rupe, ujedno su i siromašniji narodi, dakle neefikasni. Tamo gdje se po liniji nepotizma i korupcije zapošljavaju lopovi i nepismeni sa stranačkom iskaznicom, na kraju, njihove greške plaćamo svi mi. Jer prevareni investitori na kraju – zadnji primjer vidimo u najnovijem slučaju teškom 300 milijuna kuna s investorima Borisom i Josipom Kordićem – ne tuže nesposobne i korumpirane činovnike, već državu koja ih je zaposlila. A takvim činovnicima ne padne ni dlaka s glave jer su zaštićeni medvjedi, i to dvostruko, zaštićeni i od sindikata I od stranke.

Ovdje sad treba rastumačiti i nekoliko popularnih utjeha, koje naročito rado i često koriste političari. Prva je kako smo, eto, zadnji ušli u EU pa dugi niz godina nismo mogli kao drugi koristiti fondove EU-a za vlastiti razvoj. Teza je jasna. Što si dulje u EU morao bi biti i bogatiji. No to nije nužno tako, a to potvrđuje tablica u kojoj vidimo mjeru standarda kod kuće, dakle BDP po glavi stanovnika za prošlu 2019 godinu mjeren ovog puta u kupovnoj moći (izvor Svjetska banka). Dakle, pogledajmo u tablici Portugalce, Grke, Talijane i Španjolce koji su u EU ili od samog početka, ili puno dulje od ostalih redom bivših socijalističkih zemalja koje su tu pobrojane. Usprkos primanju desetaka pa i stotina milijardi eura pomoći kroz više prethodnih desetljeća, neke od bivših socijalističkih zemalja pretekle su te zapadnoeuropske narode. Prošle su godine Česi – koji su u Austro Ugarskoj bili na vrhu po industrijskom razvoju – u standardu prešli Španjolce, a Portugalci su u standardu osim od Čeha postali siromašniji i od Slovenaca, Estonaca i Litvanaca (također država sa ozbiljnom ekonomskom poviješću, koje je socijalizam izbacio iz kolosijeka ali su se oni u taj kolosijek uspješno vratili).

Posebna priča su Grci koji su, stručno rečeno, uistinu obrali bostan. Naime, Grci koji su u standardu još 2008. bili ispred svih bivših socijalističkih naroda, a danas su u kupovnoj moći samo ispred samo nas i Bugara. Ne bi bilo čudno da s obzirom na rezultate BDP-a u prva dva kvartala Češka u standardu prestigne Italiju već ove godine.

U tablici smo u drugom stupcu stavili i BDP po glavi stanovnika izražen u nominalnim dolarima. Iznenađujuće, i u njima su Portugalci siromašniji od Slovenaca, Čeha i Estonaca. Pravi potop i sumrak nekad slavnog Mediterana i jugozapada Europe! Ovdje treba dodati i činjenicu da su zemlje koje danas brzo kroče naprijed spremne na promjene. Naime fleksibilnost je jako važna kod razvoja, a Hrvatska se silovito opire promjenama. Kad čovjek danas čita kritičke tekstove AG Matoša ili lirski raspoloženog, ali pametnog Tina Ujevića, s početka prošlog stoljeća, vidimo iste simptome koji nas danas razaraju. Dovoljno je pogledati i seriju Prosjaci i sinovi, nastalu 1970 ih, pa vidjeti da su obrasci galantarske, sitnošvercerske ekonomije, prilagođeni crnom tržištu i krijumčarenju, probili i u neke vodeće hrvatske kompanije (Agrokor). Pomoć koja nam je obećana udovoljit će sintagmi ‘lijek gori od bolesti’ ako te milijarde učvrste konzervativne koruptivne obrasce, pa je nužno, da trošenje tog novca bude podvrgnuto rigoroznoj kontroli a zloporabe strogo kažnjene, inače ćemo proći kao bosi po trnju. Nema, naime, puno koristi od primanja pomoći kroz dugi niz godina ako je društvo neefikasno, dakle korumpirano. Gradnja fontana na svakom koraku i zlatnih WC-a ne vodi dugoročno boljitku nacije. A ako netko trlja ruke nakon potresa u Zagrebu to je građevinska mafija, za njih su potresi i poplave dar s neba.

Na kraju, kao odgovor na pitanje hoće li nam gospodarski rast biti usporediv s rumunjskim i bugarskim, u trećem stupcu u tablici vidimo kako nismo samo mi dobro prošli u EU pregovorima, jer su izdašna sredstva iz proračuna ali i Fonda za pomoć gospodarstvima primili i naši najvažniji konkurenti za začelje EU-a. Dakle Bugarska će primiti 29 a mi 22 milijarde eura (oko 30% više), a bugarski BDP je veći od našeg BDP-a za nekih 12% (četvrti stupac u tablici). Rumunjska će primiti skoro 80 milijardi eura što je srazmjerno njihovom četiri puta većem BDP-u. Dakle, primanje pomoći od EU-a nam neće, ne bude li praćeno velikim reformama, pomoći u nastojanju da se odmaknemo od začelja EU-a. Naprotiv, taj će nas novac na začelju – zacementirati.

Nepostojanje reformi ključni je razlog zašto su nas mnogi pretekli u standardu. Usporedimo li se, recimo, s Estonijom, zemljom što se vidi iz slike manje korumpiranom od Francuske, koja je od po kupovnoj moći bogatija 30%, a nominalno skoro 60% (tablica) izvući ćemo zanimljive zaključke. Recimo Estonci neće poput nas reći: ‘Najvažnije je da imamo državu.’ Njima je to jednostavno premala ambicija, oni žele biti u samom vrhu Europe, ne zadovoljavaju se s malim kao Hrvati. Zadnji put bili smo bogatiji od Estonaca prije petnaestak godina, u međuvremenu 30% Estonaca glasa online, 99% svih usluga s državom omogućeno je online, 99% bankarskih usluga vrši se online, – dakle nema potrebe za velikom administracijom, ni u javnom ni u privatnom sektoru. Estonci su stvorili svjetske firme Skype i Bolt, imaju izvrsnu poduzetničku klimu, suprotno od nas.

Puno je korisnih prijedloga dano za reforme koje bi vlada trebala poduzeti. Jedna jeftina, a brza se nameće. Vlada bi skupa s poduzetnicima trebala odrediti koji administrativni poslovi ne da nisu korisni, već su izrazito štetni. Takvi bi se poslovi popisali, a administraciji na njima bi trebalo zabraniti rad. Ako ih vlada već ne želi otpuštati, neka onda primaju plaću, ali neka ništa ne rade, jer najkorisniji su kad su u štrajku ili ne rade. I to bi, kojeg li apsurda, za poduzetnike bio veliki korak naprijed. (tekst objavljen uz dozvolu autora Borisa Podobnika)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here