U Zagrebu, Rijeci i Splitu nema bitne razlike u broju zaposlenih (per capita) u gradskim službama, piše Boris Podobnik za 24sata.
Vjerujete li da bi kod nas ijedna veća stranka dala vodovod u višegodišnji najam kao što su to učinili Parižani poznati po višemjesečnom protestiranju? Postoji li kod nas stranka koja bi podržala smanjenje radničkih prava za sve novozaposlene u gradskim službama kao što je to učinila vlast grada Berlina?
Nisu oni to napravili jer ne vole radnike, već da povećaju efikasnost gradskih službi. Usput, skoro svi u pravoj oporbi upiru prstom na grad Zagreb i njegovog pokojnog gradonačelnika jer je uhljebljivao i tako povećavao izbornu bazu, samo jesu li drugi puno bolji, posebno oni koji vladaju u kontinuitetu godinama?
Jasno uhljebi nisu vozači, čistači, tete u vrtićima, ali se uhljebi vole kriti iza njih. Usporedio sam zaposlene u gradskim službama u Zagrebu, Rijeci i Splitu, ali i nekih europskih gradova.
Ogromna korupcija i nepotizam, ali i nepostojanje transparentnosti su glavni razlozi zašto se teško dolazi do brojki o stvarno broju zaposlenih u gradskim službama u Hrvatskoj.
Zanimljivo je kako se Zagrebački Holding hvalio da je između 30. lipnja 2013. i 30. travnja 2014. smanjio broj zaposlenih u Holdingu s 12.555 na 11.049.
Konstantno ”režući” broj zaposlenih danas se došlo do nekih 7.870 zaposlenih holdingovaca, samo vjeruje li netko da je Bandić pobjeđivao sve ove godine u Zagrebu jer je politiku zasnivao na otpuštanju svojih zaposlenih, onih koji su mu najčešće sigurno donosili glas?
Teško je to za povjerovati jer upravo je stabilnost toga posla u gradu bio razlog kako je ”pridobivao” glasove nezavisnih lista, HSLS-a i čak i ljutog protivnika SDP-a. Naime upravo je konstantno povećanje broja zaposlenih (a ne otpuštanje) u gradu Zagrebu godinama bio najveći mamac za mnoge Zagrepčance da svoj glas daju Bandiću, ali i da izdaju svoju stranku.
Jasno, kad su zapošljavali svoje ”uhljeb” kadrove nisu ih zapošljavali kao glumce, čistaće ulica, ljekarnice, za njih su najčešće izmišljali imaginarna radna mjesta u teškoj hladovini, ne samo u gradskoj upravi.
Dakle, puno je vjerojatnije kako radnike iz Holdinga nisu otpuštali, već su ih je samo lukavo prebacivali (poput ZET-a) u nešto što bi nazvali ”sve što Holding nije” kako bi zamaskirao stvarni broj zaposlenih u gradu. A među tim zaposlenima, u gradskoj upravi Zagreba, dakle administraciji, ima službeno 3,200 zaposlenih.
Ova administracija skupa s Holdingovim i ne-Holdingovim zaposlenicima (kao što su Velesajam i ZET), ali i zaposlenima u vrtićima, školama, muzejima, kazalištima dovodi do neslužbene brojke od nekih 24,500 zaposlenih u gradskim službama.
Samo je li samo Bandić uhljebljivao sve ove godine?
Da bismo odgovorili na to pitanje pogledajmo slične brojke za gradove Rijeku, Split i Osijek, premda napomenimo, za neke gradove imamo brojke samo po nekim stavkama.
U Rijeci više zaposlenih u gradskim službama nego u Zagrebu
Dakle u gradu Rijeci u kojoj SDP stoluje od samih početaka nezavisnosti s danas približno 110,00 stanovnika i s proračunom od oko 1,3 milijardi kuna, ukupan broj zaposlenika koji su 2019. bili na proračunu je iznosio 3,951 od čega je u gradskoj upravi radilo 520 namještenika, za komunalna i trgovačka društva radilo je 1791 radnika (riječki Holding), u kulturi 558 zaposlenika, u zdravstvu 99, školstvu 834, a ostalih nerazvrstanih je bilo 149. Samo kako Rijeka ima oko 7 puta manje stanovnika od Zagreba, 3,951 zaposlenih u Rijeci odgovara oko 28,000 zaposlenih u Zagrebu, iz čega jasno dobivamo kako po glavi stanovnika Rijeka ima čak više zaposlenih u gradskim službama od Bandićevog Zagreba (tablica).
Istina, riječke brojke su službene dok se za zagrebačke nagađa, a jasno je da brojke krije samo onaj tko je svjestan kako su one još i gore nego što se u narodu misli. Također, sjetimo li se da je Bandić godinama bio lider SDP-a u Zagrebu, sličnost zagrebačkih i riječkih brojki kad se uvaže veličine gradova baš i ne iznenađuje.
Inače gradska uprava Rijeke čini oko 14% svih zaposlenih u gradskim službama, dok je u Zagrebu taj postotak 13% ako se uzme neslužbeni broj zaposlenih od 24,500, čime ta brojka dobiva na smislu.
U gradu Splitu u kojem su vladali i lijevi i desni i centar nemam potpune podatke jer smo ipak ”jako” transparentna zemlja pa znamo samo kako grad Split s oko 178,000 stanovnika i proračunom od oko 1,3 milijarde kuna ima oko 440 zaposlenih u gradskoj upravi, dakle manje administracije nego za trećinu manja Rijeka. Prema dostupnim podacima, Split ima oko 2200 zaposlenih u javnim poduzećima i još 2,500 na proračunu. Na vatrogasce, se troši 14 milijuna, upravu 65 milijuna, vrtiće 75 milijuna, HNK 35 milijuna.
Fama je kako se u Hrvatskoj ništa ne može poduzeti po pitanju korupcije i otpuštanja nepotrebnih jer su zakoni postavljeni tako da su promjene nemoguće. A promjene su ”nemoguće” jer su kod nas upravo sindikati uz političke stanke glavna prepreka promjenama. Samo ima naroda, s razlogom bogatijih od nas, koji se promjena ne plaše.
Na primjer, za mnoge Hrvate, a posebno spomenute sindikalce, zvuči kao znanstvena fantastika da recimo u Berlinu novozaposleni u gradskim službama nemaju jednaka radnička prava kao stariji zaposleni. Jasno to je uvedeno ne da se napakosti novopridošlim radnicima, već da se poveća efikasnost gradske uprave u svijetu u kojem inače vladaju globalizacija i konkurentnost.
Samo koja bi stranka u nas podržala takvu asimetriju u pravima između starih i novozaposlenih radnika? Vjerojatno samo Fokus. Još neka? Dakle ako se ne možemo otpuštanjem riješiti viška stranačkih uhljeba, a to sigurno nisu glumci ili kulturnjaci, vozaći autobusa i čistači, a nije nas strah plinskih boca koje su vrlo vjerojatne, možda se recimo u Zagrebu nekome tko je višak, a živi recimo u Dubravi, može ponuditi novo radno mjesto na potpuno drugom dijelu grada, pa da vidimo kako bi mu se svidjela ta promjena. Ili se viškovi u administraciji mogu preraspodijeliti na poslovima smetlišta Jakuševac koje će se kad tad morati sanirati. Uvijek ima rješenja, samo pametan ih nalazi, a nesposoban uvijek traži izgovor.
Na kraju malo brojki iz inozemstva. Jasno, nije lako uspoređivati brojke u gradovima različitih zemalja, ali ipak napomenimo kako grad New York s 8,3 milijuna stanovnika ima 325,000 zaposlenih koji rade za grad, ali s uključenom policijom i zaposlenima po zatvorima kojih u Americi nije malo. Tokio s 14 milijuna stanovnika ima 240,000 zaposlenih koji rade za grad. Paris s 2,2 milijuna stanovnika u administraciji ima 53,000 zaposlenih i još oko 43,000 zaposlenih u javnom prijevozu, samo napomenimo kako Pariz ima vodovod upravljen firmom privatnog sektora, danim u višegodišnji najam.
Što se tiče broja zaposlenih u javnom prijevozu Pariza (43,000) koji izgleda prevelik čak i za naš ZET (oko 3,800), napomenimo kako u Parizu inače triput većem od Zagreba turisti potroše više od 17 milijardi dolara (podatak za 2014) što je oko 30 do 40 puta veća potrošnja nego u Zagrebu. Beč s 1,9 milijuna stanovnika ima oko 100,000 zaposlenih na proračunu, samo u toj brojci su i zaposleni po bolnicama Vienna Hospital Group kojih je 29,000, u gradskoj administraciji je 31,000, u školstvu oko 14,000 zaposlenih, a u Holdingu oko 18,000. Dakle u Beču je, uz daleko više zaposlenih po bolnicama, još i više zaposlenih nego u našim gradovima (svaki devetnaesti, odnosno svaki trideseti bez bolnica), samo koliko su stranih investicija i EU projekata dovukli u Rijeci, Splitu i Zagrebu, a koliko u Beču ili Parizu? Koliko je preplaćenih investicija u Beču i Parizu, a koliko u nas? Po kojim kriterijima se zapošljava i po kojim kriterijima se dodjeljuju poslovi u nas, a po kojima u Beču i Parizu?
Promjene su nužne i zanimljivo, ali i očekivano, nema većih razlika među našim većim gradovima. U Zagrebu HDZ i Bandićeva stranka već neko vrijeme žive kao jedno tilo, jedna duša, ali to ne iznenađuje, ipak dijele istu ideologiju, dakle konstantno zapošljavanje uhljeba i netransparentno dodjeljivanje poslova.
Samo može li neka nova vlast, recimo Možemo, pokazati hrabrost kad jednom dođe na vlast je veliko pitanje. Novi zagrebački proračun za 2021 inače prenapuhan zbog potresa u uvjetima manjih prihoda zbog pandemije i recesije nema šanse izvršenja bez rapidne pomoći države (i EU-a), a tamo znamo stoluje netko drugi.
