U Hrvatskoj je na izborima 4. decembra 2011. pobijedila Kukuriku-koalicija. Nažalost, dok kukuriku pijevac najavljuje zoru, svjetlo novog dana, pobjedničku koaliciju i cijelu Hrvatsku sljedećih godina očekuje sve prije nego “svijetla budućnost”,kakvu su im obećavali komunisti i njihovi nasljednici nacionalisti. A evo zbog čega je to tako:
Hrvatska je u svakom pogledu prezadužena. Prezadužena je jer se velika većina aktera u privredi, od države, preko privrednih poduzeća, do pojedinih građana-potrošača, odala potrošnji koja nadmašuje raspoložive prihode. No dok je probleme unutarnjih dugovanja moguće barem djelomično riješiti sredstvima unutarnje politike, novim zakonima, cirkularnim “prebijanjem” dugova ili štampanjem novca, kod dugovanja inozemstvu je samo u iznimnim slučajevima moguće izbjeći vraćanje dugova, naime kada su povjerioci spremni dugove oprostiti. No kada je prezaduženost opća, kao što je to sada slučaj u Evropskoj Uniji i u USA, s oprostom dugova je bolje ne računati. Odatle slijedi zaključak da će onaj tko je godinama trošio 10-20% više nego što privređuje, pod sličnim uvjetima najmanje isto toliko godina morati trošiti sličan, vjerojatno još i veći postotak manje nego što privređuje. Imajući u vidu postojeći materijalni standard života u Hrvatskoj to znači kraj konzumerizma. Za ilustraciju je dovoljno pogledati stanje u Grčkoj.
Zato pobjednička koalicija s pravom ukazuje na potrebu štednje i, što je još važnije, na potrebu rasta tržišno uspješnih aktivnosti u tzv. “realnoj” privredi”, u ekstrakciji, proizvodnji, transportu, uslugama itd. Na isti zaključak navodi i činjenica da su nove ekonomske sile, tzv. BRICS, naime Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, čiji se ekonomski uspjeh temelji upravo na razvoju “realne” privrede, u međuvremenu u globalnoj privredi stekle toliku težinu, da mogu odlučujuće utjecati na djelovanje globalnih ekonomskih organizacija, od Međunarodnog monetarnog fonda do Svjetske banke (među čijim šefovima još uvijek dominiraju pripadnici prezaduženog “zapada”). Međutim, nakon što je u Hrvatskoj velik dio proizvodnih i drugih učinkovitih poduzeća postkomunističkom privatizacijskom “pretvorbom” pretvoren u otpad ili rasprodan, postavlja se pitanje odakle uzeti sredstva potrebna za investicije u ponovni razvoj “realne” privrede? Kako privući strane investitore drugačije nego smanjenjem plaća, spremnošću zaposlenih da više i marljivije rade za manje novca itd.? A ovo pak zahtijeva promjenu ekonomske kulture građana, novu radnu etiku i zamjenu konzumerizma produkcionizmom koji bi svakako išao na ruku otvaranju brojnih novih radnih mjesta. No, kao što je poznato, kulturne promjene su spore i stoga dugo traju.
Ne manje važna od ekonomije je politika. Na žalost, u Hrvatskoj se političke institucije nalaze u jadnom stanju. Zemlja je podijeljena na velik broj županija i bezbroj općina, što ide na ruku birokratskoj neučinkovitosti i korupciji. Državna uprava je dezorganizirana, država ne zna niti s koliko novca, niti s kojim nekretninama raspolaže, ona donosi kontradiktorne i stoga neprovedive zakone i time također ide na ruku korupciji i nepoštivanju zakona. U ništa boljem stanju nisu niti ustanove političke demokracije: birački spiskovi su u kaosu, broj upisanih birača je daleko veći od broja punoljetnih građana, uslijed nejednakosti izbornih jedinica su težine glasova pojedinaca vrlo nejednake, velika rascjepkanost političkog spektra i visok izborni prag za ulazak u parlament imaju za posljedicu da glasovi možda čak i trećine birača ostaju bez utjecaja, ne postoji mogućnost biranja pojedinaca sa stranačkih lista itd. Sve to dovodi u pitanje legitimnost ishoda netom obavljenih izbora.
Na svu su sreću građani na izborima pokazali veću političku zrelost od njihovih političara. Od ovih se većina zanosila nacionalizmom i teorijama zavjere protiv Hrvatske i građane zavodila praznim obećanjima o blagostanju i brzom napretku Hrvatske koje im navodno mogu osigurati. U predizbornom su natjecanju nadasve rijetki političari građanima prikazivali pravo stanje stvari: prave, “domaće” uzroke aktualnih problema i neizbježnost ozbiljnih odricanja koja će zahtijevati rješavanje tih problema. Građani su pak u Sabor poslali samo nekoliko stranaka, odnosno koalicija, tj. svega nekoliko postotaka od ukupnog broja stranaka koje su im tokom predizbornog natjecanja svojom ispraznom propagandom zagorčavale televizijske večeri. Što više, širi se i spoznaja o suvišnosti, barbarstvu i katastrofalnim posljedicama rata koji je razorio Jugoslaviju, a time i “Domovinskog rata”: Veterani tog rata iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine su organizirali Mirovnu koaliciju ratnih veterana zapadnog Balkana. Traže pomirenje na temeljima nenasilja i međusobnog poštovanja i žele podučavati mlade o strašnim posljedicama tog rata. No budućoj vladi u svakom slučaju predstoji mukotrpan i dugotrajan posao da ispravi opisanu krivu Drinu.
Konačno, treba ukazati i na nedostatnu opću kulturu građana Hrvatske. Niska je prosječna razina kako njihovog formalnog, tako i realnog obrazovanja. Razloge tome je moguće naći u prožetosti obrazovnog, ali i sveg ostalog sistema korupcijom, u čestom bogaćenju bez rada, u relativnoj kulturnoj izolaciji Hrvatske i u nespremnosti na učenje od drugih kao posljedicama nacionalističke uobraženosti, kao i u masovnoj emigraciji najsposobnijih, najobrazovanijih i najpoduzetnijih građana u inozemstvo, posebno u zapadnu Evropu (koja će u budućnosti trebati sve više takvih imigranata). Slično niska je i razina formaliziranih i neformalnih odnosa u društvu: Ugovori se često ne poštuju, platežni moral je nizak, “dogovori” često imaju za cilj ne pripremu, odnosno optimalno provođenje ugovora, već izigravanje važećih zakona, a često su sličnog karaktera i osobni odnosi. Drugim riječima, društveni akteri se ne libe jedan drugoga nadlagivati, izigravati, varati i potkradati. Ovdje je indikativan odnos prema katastrofalnom društvenom raslojavanju kao ishodu postkomunističke “tranzicije”: Jedva koga smeta da svaki peti građanin gladuje i da se posvuda mogu vidjeti siromasi kako prekopavaju kante za smeće da bi iz njih izvukli nešto jestivo ili koju plastičnu bocu. Oni kojima ide bolje istovremeno njeguju neostvarive i neukusne snove o još većem blagostanju, o većim automobilima, luksuznijim ljetovanjima, jahtama itd.
Do sada je država, a umnogome i masovni mediji kao njezini slugani, u tragu tuđmanovske politike spram “stoke sitnog zuba”, takvu kulturu poticala vlastitim, sve prije nego li fair odnošenjem prema građanima. Nova bi vlada stoga trebala postati “poštena”: igrati otvorenim kartama, ne davati lažna obećanja, sistematski progoniti prekršitelje zakona, ukazivati na društvenu korist marljivog rada i striktnog pridržavanja ugovora i dogovora, poticati društvenu i osobnu solidarnost, isticati važnost obrazovanja i profesionalizma, ukratko: služiti građanima kao uzor i voditeljica u procesu približavanja građanskim odnosima u društvu i, u emfatičnom smislu te riječi, evropskom načinu života. Hoće li ona to, konfrontirana sa svim navedenim problemima, uspjeti?
Mojmir Križan, Berlin, 6. decembar 2011.
