Ovogodišnje obilježavanje Dana oslobođenja Rijeke od nacizma donijelo je važan zaokret u odnosu grada prema vlastitoj prošlosti. Po prvi put, uz službeni program obilježavanja oslobođenja, odana je počast i civilnim žrtvama stradalima neposredno nakon ulaska Jugoslavenske armije u grad 1945. godine. Riječ je o temi koja je desetljećima bila na margini javnog sjećanja, iako povijesni izvori i istraživanja govore o stotinama ljudi ubijenih bez suđenja u poraću.
Inicijativu za komemoraciju pokrenuo je Odbor za nacionalne manjine Gradskog vijeća Rijeke, čime je postao prvo službeno gradsko tijelo koje je na ovakav način odalo počast nevinim žrtvama stradalima nakon oslobođenja grada. Događaj je izazvao snažne reakcije u javnosti, ali i otvorio pitanja odnosa Rijeke prema vlastitoj povijesti, riječkim autonomistima, poratnim likvidacijama i kulturi sjećanja.
O svemu tome razgovarali smo s predsjednikom Odbora za nacionalne manjine Predragom Miletićem.
Kako ste doživjeli činjenicu da je Rijeka prvi put nakon desetljeća službeno odala počast civilnim žrtvama ubijenima nakon 1945. godine i smatrate li da je riječ o važnom civilizacijskom iskoraku za grad?
Kao što sam i naglasio na komemoraciji, današnja demokratska, građanska i proeuropska Rijeka ima obvezu odavanja počasti nevinim ljudima stradalim neposredno nakon oslobođenja Rijeke. Činjenica je da su to bili ljudi koji nisu bili fašisti, nacisti ni kolaboracionisti, dio ih je i surađivao s partizanima. Međutim, radilo se o ljudima koji su bili drugačijeg ideološkog svjetonazora koji je tada smetao novouspostavljenoj komunističkoj vlasti u gradu. To su bili ljudi koji su pripadali političkoj opciji riječkih autonomista, opciji koja je tada još uvijek imala veliku popularnost i ugled u gradu. Na komemoraciji spomenuo sam i svećenika Martina Bubnja koji je pak na Sušaku imao veliki ugled među građanima i upravo zato bio smetnja novoj vlasti.
Dio kritičara tvrdi da se ovakvim komemoracijama pokušava rehabilitirati “talijanske autonomaše”, pa čak i suradnike okupatora. Kako odgovarate na takve optužbe?
Mislim da ti tzv. kritičari ne poznaju dovoljno povijest našeg grada jer se u povijesnoj literaturi, koja je na dohvat ruke svakome, jasno vidi o kakvim je ljudima riječ. Nažalost, tzv. kritičari riječku povijest promatraju krajnje površno i jednostrano pa sve koji im se ne sviđaju ili o njima malo znaju trpaju u isti koš. Nažalost, takve ljude imali smo prilike vidjeti i u dijelu rubnih medija koji su krajnje kritički pisali o ovoj komemoraciji.
Na komemoraciji su spomenuti riječki autonomisti Rubinich, Sincich i Blasich. Smatrate li da je u riječkoj javnosti predugo postojala crno-bijela podjela prema kojoj se o svim žrtvama nakon 1945. nije smjelo govoriti?
Upravo to sam i rekao, kad su u pitanju riječki autonomisti Zanella, Maylender i ostali, o toj političkoj opciji koja je bila najpopularnija u gradu namjerno se desetljećima prešućivalo ili ih se stavljalo u isti koš s iredentistima i fašistima, bez obzira na to što su ih fašisti proganjali i što su bili prve žrtve fašizma.
Je li Vas iznenadilo što se gradonačelnica Iva Rinčić na kraju nije pojavila na komemoraciji, iako je riječ o događaju koji se bavi civilnim žrtvama i kulturom sjećanja?
Žao mi je da gradonačelnica nije došla na komemoraciju, a zašto nije došla i što uopće vidi sporno u ovoj komemoraciji valjda će ona sama objasniti. Prvog i trećeg maja grad je osvanuo u bojama riječke trobojnice što su omogućile odluke Gradskog vijeća čiji je inicijator prvenstveno Lista za Rijeku, a sada je gradonačelnici sporna komemoracija ljudima koji su izgubili živote upravo zbog tih simbola.
Kako komentirate izjavu gradonačelnice da organizatori “ne predstavljaju Grad Rijeku nego neke pojedince iz odbora”, iako su u organizaciji sudjelovali članovi gradskih tijela i predstavnici zajednica koji godinama djeluju u javnom životu Rijeke? Smatrate li da je takva izjava nepravedno diskreditirala ljude koji su pokušali otvoriti prostor za dijalog o jednoj osjetljivoj temi riječke povijesti?
Komemoraciju je organizirao Odbor za nacionalne manjine pri Gradskom vijeću na temelju zaključka sa svoje druge sjednice donesenog jednoglasno. Službeno radno tijelo Gradskog vijeća, tj. Odbor, ne može biti okarakterizirano od strane gradonačelnice kao nešto što “ne predstavlja Grad Rijeku nego neke pojedince iz odbora”. Problem je što nismo iz njezine političke opcije, gradonačelnica se poistovjećuje s gradom, to nije demokratski i podsjeća na neka vremena za koja smo mislili da su iza nas.
Je li točno da je Odbor za nacionalne manjine donio zaključak kojim se tražilo prisustvo novinara ili fotoreportera Grada Rijeke na komemoraciji i kako tumačite činjenicu da na službenim stranicama Grada Rijeke, za razliku od Primorsko-goranske županije, nije objavljena ni informacija ni izvještaj s događaja?
U donesenom zaključku Odbora za nacionalne manjine tražilo se i prisustvo novinara ili fotoreportera Grada Rijeke kao i objava na službenim stranicama Grada Rijeke, međutim komemoracija nije objavljena, kao ni informacija ni izvještaj s događaja. Tražio sam objašnjenje od predsjednika Gradskog vijeća Roberta Kurelića, pročelnice Verene Lelas Turak i tajnice Gradskog vijeća Dunje Kuhar, ali odgovor nisam dobio.
Imate li dojam da dio gradske politike i dalje zazire od tema vezanih uz poratne likvidacije i civilne žrtve nakon oslobođenja Rijeke?
Imam dojam da oni spadaju upravo u one koji dovoljno ne poznaju povijest vlastitog grada pa to neznanje stvara krive predrasude.
Bez obzira na političke razlike, mislite li da je Rijeka ovim događajem ipak pokazala da polako sazrijeva za otvoreniji i zreliji odnos prema vlastitoj povijesti?
Današnja Rijeka mora imati otvoreniji i zreliji odnos prema vlastitoj povijesti, jer to je naša povijest, povijest našeg grada. Komemoracija je posvećena nevinim ljudima, našim sugrađanima koji su skončali nasilnim putem iz ideoloških ili nacionalnih razloga. To je ono protiv čega se današnja Europa te moderno, slobodno i demokratsko društvo trebaju boriti.
