Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo 6, a ranjeno oko 50 radnika, dok su vođe štrajka izvedeni pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Radnici su štrajkali ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. U spomen na krvoproliće u Chicagu na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi.
U SFR Jugoslaviji se držalo do dostojanstva rada i radnika. Komunistička partija, pozivajući se, prema Karlu Marksu, na potrebu diktature proletarijata doista se trudila svakom čovjeku naći posao, često siguran do mirovine. Ali je radničku klasu zloupotrebljavala kao izgovor za provođenje svoje “avangardne” uloge u društvu.
To se često manifestiralo borbenim ateizmom, gaženjem nacionalnih osjećaja, a ljudska i građanska prava bila su mislena imenica pored Golog otoka i drugih kazamata. No, ogromna većina ljudi pristajala je na takav totalitarni režim uz njegovanje kulta ličnosti Josipa Broza Tita. Dobrovoljnim odricanjem, ali i zbog represije, od slobode, a radi (egzistencijalne) sigurnosti.
Demokratske promjene 1990. godine nisu obilježene samo stvaranjem, u obrambenom ratu i obranjene, neovisne hrvatske države, već i promjenom društveno-ekonomskog sustava. Iz socijalističkog samoupravljanja prešlo se u, pokazalo se divlji, kapitalizam. Uz poticanje osobnog poduzetništva i razvoj privatnog sektora, ali je i posao, njegovo pronalaženje te zadržavanje postala privatna stvar pojedinca, a ne više briga države.
Zbog komunističkog bacgrounda, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman minorizirao je važnost Međunarodnog praznika rada. Kao nadomjestak, a u pokušaju rekristijanizacije Hrvata, uveo je slavljenje Svetog Josipa radnika, katoličkog nebeskog zaštitnika radništva. Tako je došlo do toga da je tradiciju 1. maja preuzela Socijaldemokratska partija (SDP).
Sa socijalizmom je nestala i njegova ideologija radničke klase. Novo uporište SDP je pokušao pronaći u srednjoj klasi. Zbog napredovanja krize, i taj sloj stanovništva se sve više “stanjio”, pa se partija na vlasti usmjerila politički na prava potrošača, ljudska i manjinska prava do gotovo karikaturalne glorifikacije homoseksualnosti koja je, pokazao je to i nedavni referendum, maltene izjednačena s tekovinama antifašizma koje baštini ta stranka, nerijetko polažući monopol na povijest.
U Rijeci, gradu koji bi mogao, ako za to bude bilo novaca, postati muzej nekadašnje europski relevantne industrije, u kojemu je najveća firma Klinički bolnički centar, u kojemu je odnos zaposlenih u privatnom i javnom/državnom sektoru 1 : 2, u kojemu umirovljenika ima skoro koliko i zaposlenih, SDP organizira promajsku feštu u Ronjgima. Uz uobičajeni grah koji će pripremiti vrijedne kuharice iz 3. maja.
S obzirom na to koliko se u ovoj državi, a upravo je koalicija SDP-a na vlasti, drži do dostojanstva rada i radnika, zamolio bih prvog govornika u Ronjgima, gradonačelnika mr. Vojka Obersnela da nakon pojedene porcije fažola, ako to uzmogne, prdne jednom za uspomenu na radničku klasu, kad su prava radnika ionako prohujala s vjetrovima. Sretan nam 1. maj, Međunarodni praznik rada.(Giancarlo KRAVAR)
