“PRSTOM U OKO” Nenada Bunjca: ZA DOMOVINU D.O.O. SPREMNI

“Dragi, je li on normalan čovjek?”– snebivajući će Ona.”Ne znam draga, jednom je samog sebe istukao zaletavajući se u zid i kršeći si litrenke o glavu.” Nevinim pogledom, ljubopitljivo nastavi; ”U sklopu nekog glumačkog perfomansa?” ”Aha, izvedbe čuvene domoljubne jednočinke Delirium tremensa”. Ljutito se okrenula na peti, a ja sam ostao skamenjeno zuriti u prizor kuštrava dječaka koji iz petnih žila urla “Za Dom spremni!”. Otac, “proslavljeni” glumac Božidar Alić, toplo mu je sugerirao više odlučnosti i muškosti u uskliku. Nisam niti primijetio kad se monitor zacrnio.

IZ REGISTRATURE LUDILA

O Božidaru Aliću, svojedobno velikom glumačkom potencijalu i redovitoj temi trač rubrika koje se bave “slavnim osobama” ogrezlim u alkohol, dugove i javne ekscese, ne mislim napisati niti retka više. Sve je zapisano i ostat će nepromijenjeno. No, iskreno me zaprepastila reakcija dijela javnosti, kolokvijalno nazvanih medija konzervativne desnice, koji su osuđujuću reakciju Državne dječje pravobraniteljice nazvali neprimjerenom, opasnim zadiranjem u sferu obitelji i prava na slobodni odgoj. Ugledni komentatori pozivali su na “svetost obitelji” i “dvostruke kriterije lijevih medija” (?!), a društvene mreže su “eksplodirale” obrambenim komentarima desničarskih krugova tipa “moje je pravo da sina odgojim kako ja želim pa i kao fašistu”, “nitko nema pravo odlučivati jede li moj sin povrće ili ne” i zaključno s “kad zabrane pozdrav “Smrt fašizmu”, onda mogu zabraniti i “Za Dom spremni”.”Doista, dopušta li nam roditeljsko pravo da dijete odgojimo kao fašista?

Hipotetski gledano, vi smijete odgojiti dijete na fašističkim vrijednostima – domaći i inozemni neofašisti sigurno nisu bila samouka djeca – naučiti ga recitirati “Za Dom spremni”, pjevati “Jasenovac i Gradiška stara”, učiti skladati rimu na primjeru “Srbe na vrbe” sve dok se to odvija unutar četiri zida obiteljskog doma i nikoga ne ugrožava. Možete se s razlogom zgražati na temelju etičkog ili humanističkog stajališta, ali zakon, osim dijela UN-ove Povelje o pravima djece koje zabranjuje izlaganje djece nepoćudnim sadržajima, nigdje jasno ne regulira takav odgojni pristup. Čak i hrvatska Socijalna služba povodom ovog slučaja je skrušeno priznala “kako može samo izdati upozorenje roditelju”. Moral, posebno kako ga shvaća Karamarko i Domoljubna koalicija, za njih je ionako “relativna kategorija”, ćorava posla za dokone intelektualne pičkice. Od njih ne možete očekivati da u tom činu vide išta pogrešno ili dvojbeno. Štoviše, na lokalnom stranačkom skupu HDZ-a u Zmijavcima, kad se nakrkaju janjetine & vina, na brzinu skupe dječurliju da im zapjevaju “Evo zore, evo dana” i važno se tapšajući po ramenima, zadjevaju im eure za nejaka prsa, slineći jedan drugom u dlakava ušesa “issa ti, ka slavuji su, tribali bi na Općem saboru koju zapivat’”. Djeca sretna, oni sretni, kakav crni zloduh bi toj sreći zamjerio?

BEZUMLJE KAO JEDNOUMLJE

Naravno, čak i ironija zvuči neprimjereno kad je u pitanju fašizam i propaganda tih vrijednosti. Jasno je da kad roditelj dijete u formativnim godinama izvrgne temi poput fašizma, koju ne može razumjeti u svim konzekvencama i pritom, predstavi mu je paušalno, ostrašćeno, jednostrano i na neadekvatan način, nastala ljudska šteta biva nepopravljivom. Nikad taj odgoj neće ostati unutar četiri zida, kao niti što ponašanje na taj način formiranog pojedinca neće biti uravnoteženo. Fašizam počiva na diskriminaciji manjina, neistomišljenika, jednostavno drugačijih i taj dinamizam kontinuirano tjera pojedinca u nove konflikte; “Ubij pedera”, “Ubij crnca”, “Ubij komunjaru”. Prema nedavnim istraživanjima čak 64% maloljetnika NDH doživljava kao “pozitivnu pojavu”, a 72% “ne želi biti prijatelj s homoseksualcem” što jasno sugerira da nije riječ o sporadičnim ekscesima ili trendu nego modelu odgoja. Zanima me, kako će se ta djeca sutra integrirati u europsko društvo kojem je svaki oblik diskriminacije stran i koji počiva na slobodnoj cirkulaciji ljudi svih vjera, rasa, ideja, političkih opredjeljenja? Gdje će živjeti i raditi, u Hrvatskoj gdje 2/3 stanovništva s prezirom gleda na njihove stavove? Što su to točno zamislili tvorci te politike i društvenih vrijednosti?

ZA POPRAVNI DOM SPREMNI

Kad čovjek pogleda sve te Aliće, Bujance, Juriće, Tepeše, Podruge, pa i “cvijet” konzervativne desnice poput Karamarka, stječe dojam da su zamislili Hrvatsku kao Domovinu d.o.o u kojoj zakoni služe za puku demonstraciju Europskoj komisiji da smo na tragu zajedničke politike, a u suštini na unutarnjem planu rade što žele. Sve je samo pitanje vremena; kad ovladaju obavještajno represivnim aparatom, financijama i medijima (prvenstveno HRT-om, a neki im već ubrzano “pretrčavaju”), sebi će dati državno, Crkvi crkveno, a svojoj “kulturnoj eliti” na čelu s rigidnim desničarem opasnih ideja kao što je Hasanbegović dopustiti da skroje Hrvatsku po njihovoj mjeri Domovine. U kojoj će djeca umjesto s “Dobar dan” pozdravljati sa “Za Dom spremni”, a Domovina d.o.o. biti jedino radno mjesto pravovjernih. A mi ostali, nepoćudni liberali & europske sluge, ateisti i komunjarski krivovjerci bit ćemo spremni za Popravni dom Domovine. Tko nam kriv kad ne čujemo što nam govore?

O autoru:

“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”