Piše: Neven ŠantićPrije nego li se pozabavimo jučer objavljenim privremenim stranačko/koalicijskim izvješćima o financiranju predizborne kampanje, prepričat ćemo ukratko poučni primjer iz Sjedinjenih država Amerike te u par crta naznačiti europska iskustva u financiranju stranaka i izbornih kampanja.
Jedna od trenutno top američkih političkih priča, dakako izuzmemo li predsjedničke izbore, jest ona o iscrpljivanju članova Kongresa prikupljanjem donacija za vlastite izborne kampanje. Taj pritisak je postao toliko velik da su neki kongresnici jedva dočekali odlazak u mirovinu da to više ne moraju raditi, a mnogi su na rubu živaca jer ih skupljanje donacija iscrpljuje ne samo fizički nego i psihički.
Podsjetimo, američke se stranke ne financiraju iz javnih izvora (proračuni različitih tijela vlasti) i njihovi članovi uvijek su trebali donacije da bi imali ikakvih izgleda u trci za javni položaj, a od početka 1960-tih kada su političke kampanje prvenstveno postale medijske kampanje, treba i puno više novca jer nije dovoljno samo održati desetak predizbornih skupova i tiskati propagandni materijal nego se i oglašavati u svim medijima na području na kojem se kandidiraš. A sve to košta. Znamo li da primjerice zastupnik u donjem domu američkog Kongresa, Predstavničkom domu, ima mandat od dvije godine, takoreći čim bude izabran mora početi skupljati novce za novu kampanju. I nema izvrdavanja, stranka ga obavezuje na to. Pa su onda neki zastupnici u 10 godina, dakle za pet mandata, organizirali 1600 donatorskih doručaka, ručkova i večera, te uz to znali provoditi i po četiri sata dnevno na telefonu uvjeravajući svoje simpatizere, uredno svrstane u registre s opisom imovnog stanja i drugih dragocjenih podataka iz života (valjda da ne biste od nekoga tražili previše, a od drugoga premalo novaca).
Problem je što donacija obavezuje. Bez obzira na razinu vlasti, najmanji je problem s donacijama običnih, reklo bi se ideološki uvjerenih simpatizera, koji za par tisuća dolara neće ništa tražiti. No, s podizanjem uloga sve do razine predsjedničkih izbora, u igru ulazi sve više novca, pa se na kraju govori o stotinama tisuća ili milijunima dolara uloženih u određenog kandidata. A kada netko uloži desetak milijuna dolara onda svi znaju da za to nešto i očekuje. I to opipljivo, a ne plaketu “zlatnog donatora” koju može objesiti na zid. Samo u SAD-u postoji cijela znanstvena i publicistička literatura koja istražuje koliko se ovaj način financiranja političkih kampanji odražava na stupanj demokracije američkog društva. Nalazi nisu baš ohrabrujući, na rubu su “održivosti”, ali su perspektive u budućnosti sve lošije.
Ova zamka za demokraciju u političkim utakmicama, uz postupni pad novca od članarine u ukupnom iznosu sredstava za normalan stranački rad, bila je povod da se nakon 2. svjetskog rata u Europi, njenom razvijenom i demokratskom dijelu, primjeni drukčiji način financiranja političkih stranaka. Upravo zato da ne ovise o donatorima i donacijama kojima moraju dati nešto za uzvrat, te da se smanji opasnost od korupcije, europske su demokracije, jedna za drugom, u nedostatku vlastitih sredstava odlučile političke stranke financirati iz proračuna. Ni ovo nije idealan sustav. Idealno bi bilo da stranku financiraju vlastiti članovi. Ali doba masovnih stranaka koje bi bile, članarinama i donacijama vlastitih članova, u stanju izdržavati same sebe odavno je prošlo. Tako je zapravo proračunsko financiranje stranaka postalo jedinim garantom da će se moći izbjeći politički utjecaj nekoga tko je stranci ili njenom članu dao novac “podrške” u kampanji ili čak mimo nje. Jer, kada dobijete novac iz proračuna za financiranje stranačkog rada, riječ je o javnom novcu prema kojem imate obavezu odgovornosti rada za javno odnosno opće dobro a ne u interesu nekog pojedinca ili skupine.
Pretvaranje političkih u medijske kampanje posljednjih pola stoljeća – onoga što neki teoretičari nazivaju medijskom okupacijom politike gdje se zapravo ne zna tko više koga iskorištava, mediji političare ili političari medije, dok u pozadini stoje korporacije i moćnici na njihovim čelima koji se igraju i jednim i drugima, – poljuljalo je međutim i ovaj model. Izborne kampanje su postale “amerikanizirane”, sve skuplje da čak ni javni novac, kombiniran s donacijama vlastitih članova, više nije bio dovoljan da se pokriju njihovi troškovi. Pojavili su se izvanstranački donatori i donacije. A kada je tako, jedini način da stvar koliko toliko kontrolirate jest da donesete pravila kako bi donacije bile što transparentnije, da se pokuša spriječiti da novci do stranaka i kandidata dolaze okolnim putem, uz posrednike, kako bi stvarni donatori ostali skriveni.
Posljednje promjene u hrvatskom izbornom zakonodavstvu ipak su postrožile uvjete za donacije, a i propisale su visinu troškova kampanje. Najvažnije je da su stranke odnosno koalicije dužne u toku predizborne kampanje dostaviti privremeni, a po okončanju izbora i konačni izvještaj o troškovima kampanje s navedenim izvorima prihoda i donatorima. A prema onome što smo imali prilike pročitati jučer, nakon protoka roka za privremeni izvještaj, nitko nije ni blizi prekoračenju troškova kampanje a da o ekstremnim donacijama i ne govorimo.
Dakle, stranačkog novca je sve manje, kriza naime još traje, zatim nije zanemariv ni spomenuti faktor rigoroznijih kontrola, a naposljetku tu je i kratak rok od prošlih izbora; stranačke blagajne nisu se imale vremena značajnije napuniti. Mimo toga međutim, nekoliko stvari upada u oči. Prije svega, uočljiv je ogroman nesrazmjer između donacija koje je dobio HDZ (2,6 milijuna kuna čime je gotovo pokrio troškove) i Narodna koalicija predvođena SDP-om (108 tisuća kuna naspram potrošenih 6,4 milijuna kuna). Očito HDZ i dalje u poslovnom i inom okolišu ima više prijatelja (i “prijatelja”) koji se ne libe to i pokazati, za razliku od SDP-a i njegovih partnera koji onda moraju uložiti znatno više vlastitih sredstava. Drugo, iza HDZ-a po donacijama drugo i treće mjesto drže Bandićeva grupacija (600 tisuća kuna) i HDSSB (323 tisuće kuna), dvije političke grupacije koje snagu crpe i iz političke kontrole svog okruženja (Zagreba i Osječko-baranjske županije). Moguće da ono što se sada uloži u te dvije grupacije bude poslije vraćeno kroz različite projekte koje budu financirale te dvije jedinice regionalne samouprave. Treće, donacije regionalističkih stranaka su simbolične. Samo 11 tisuća za IDS (i njegove partnere) i 2.600 kuna Međimurskog demokratskog saveza više je nego simbolično. I četvrto, po uloženim sredstvima u kampanji Most je s 685 tisuća kuna (očekivano) na trećem je mjestu, a po donacijama pri dnu. Praktički, s 12.400 kuna sredstva su mu donirali isključivo vlastiti članovi. Most se naime, navodno iz moralnih i korupcijskih razloga, protivi donacijama, ali s druge strane prilično licemjerno inzistira na znatnom smanjenju novca za političke stranke u proračunima na svim razinama, što je i jedan od njihovih famoznih uvjeta za postizborno koaliranje. Nismo čuli kako to suvislo pomiriti, osim pretpostavljamo kroz dugoročno kreditno zaduživanje stranaka koje bi se poslije valjda otplaćivalo iz onih preostalih proračunskih novaca, a ako to ne bude dovoljno onda sredstvima članova, a da se ne ugrozi funkcioniranje stranaka kao bitnog elementa političkog sustava. Ili je to možda krajnji cilj?
Kako god okrenuli, malo je vjerojatno da će donatori u Hrvatskoj odlučivati izbore. Tu nema ni dovoljno novca ni interesa da donatori imaju računicu zakonski maksimalno odriješiti kesu. Nismo mi ni razvijena Europa a pogotovo ne Amerika. Ali se vrlo jednostavno može vidjeti od koje političke grupacije općenito najimućniji najviše očekuju.