Piše: Neven ŠantićHDZ od 1990-ih propovijeda zastupanje hrvatskog interesa kao središnju točku političkog djelovanja, što se naposljetku zrcali i u nazivu stranke. Od dolaska Zorana Milanovića na čelo SDP-a hrvatski interes je sve češća poštapalica u javnim istupima čelnika te stranke, posebno u izbornim kampanjama. Ta fraza posebno je pak omilila Mostu, koji štoviše tvrdi da je čuvanje odnosno zaštita hrvatskog interesa središnji razlog okupljana pripadnika te političke grupacije, da je ovih dana, uz promjenu (kako orginalno!), postala jedan od glavnih sastojaka spotova i drugih oblika izborne propagande. Ukratko, tko nastoji nešto značiti na hrvatskoj političkoj sceni uhvati se kao pijan plota hrvatskog interesa, uvjeren da je ovladao čarobnim riječima koje će mu učas donijeti politički plijen.
No, što zapravo znači hrvatski interes? Osim onih stranaka čiji su vođe izgubljeni u maglama prošlosti i koje hrvatski interes tumače u etničkom ključu, dakle prvenstveno kao interes Hrvata, za one ozbiljnije stranke to je nacionalni interes (interes hrvatske države) pri čemu se od birača očekuje da “podrazumijevaju” koliko unutar tog nacionalnog interesa ima etničkog (hrvatskog) interesa. Kako god bilo, hrvatski (nacionalni) interes bi trebao biti nešto slično ljepilu koje će okupiti sve glave unutar nacionalnih granica, moćne i nemoćne, bogate i siromašne, lijepe i ružne, lijeve i desne…nešto što je vrijedno toliko često zazivanog zajedništva da se zbog njega ako treba valja i žrtvovati.
Kako je međutim to busanje u hrvatska prsa završilo 1990-tih u pretvorbi i privatizaciji? Tako da čim netko danas spomene hrvatski (nacionalni) interes odmah se valja uhvatiti za džep i novčanik, osvrnuti se oko sebe jer bi ti netko mogao uzeti i ono malo što ti je još preostalo. Već smo zaboravili da su ne tako davno milijarde kuna završile u privatnim rukama onih najspretnijih u gospodarskim i političkim vodama koji su se tako lako, međusobno se pomažući, krili iza propagiranja takozvanog hrvatskog interesa dok su prosječnog hrvatskog birača, naravno uz njegovu privolu i podršku (ovce ostaju ovce i kada za sebe misle da su lavovi), odvodili u gore sutra.
Ne treba zato uzimati zdravo za gotovo zazivanje nacionalnog interesa kao nečega svetog, pa kao takvo treba i posebne prvosvećenike kao njegove čuvare, jer je riječ o puno složenijem pitanju koje traži puno više političke mudrosti i djelotvornosti nego što je to davanje mandata nekome tko nas uvjerava da mu je jedini cilj predvoditi nas na čelu nacionalne kolone. Nije naime hrvatski interes samo INA i energetska politika, Hrvatske šume i gospodarenje prirodnim bogatstvima na kopnu i moru, odnos prema susjednim državama, EU i NATO-u…Još je manje isključivi hrvatski interes provođenje raznoraznih vrijednosno upitnih reformi na različitim područjima, od školstva do uprave, koje se žele nametnuti i kada sve upućuje na to da je suvremeni svijet svjetlosnim godinama udaljen od njih. (Ne zaboraviti: što su vam usta punija hrvatskog odnosno nacionalnog interesa, to je sva prilika da će biti paravan za nešto drugo.)
Jednostavno da ne može jednostavnije, nacionalni, u ovom slučaju hrvatski, interes je zapravo suma svih onih mjera, politika i dostignuća unutar granica naše države koja pridonosi boljitku nacije odnosno njenih građana. To znači da nije naglasak na tome koliko tko glasno viče da zastupa nacionalni interes nego koliko smo kao društvo i država uspješni u cjelini. Također, to ne znači samo razmišljati o “zaštiti” INA-e i Hrvatskih šuma, primjerice, o nečemu zbog čega se sastaje elita u državnom vrhu i iza zatvorenih vrata razbija glavu kako “štititi nacionalne interese”, nego i osloboditi sve individualne potencijale bez kojih nema postizanja nacionalnih interesa.
Dovoljno je navesti samo tri primjera “odozdo”, koja za jačanje nacionalnog (hrvatskog) interesa znače više, ili barem ne manje, nego sudovanje s MOL-om oko INA-e ili odrješiti stav prema susjedima oko graničnih problema.
Najprije, nacionalni interes mora biti da država stvori uvjete građanima za rad i da, sa svojim institucijama, štiti i promiče njihova individualna prava. Ukratko da bude ono što treba biti, servis građana koji i plaćaju poreze državi da bi ona za njihov račun obavljala određene poslove u zajedničkom interesu svih građana, a ne da ih zaluđuje i pravi im probleme gdje god stigne kao da je država samoj sebi svrha.
Drugo, gledajući iz perspektive što boljeg uređenja zemlje, nacionalni interes bi trebala biti i primjena supsidijarnosti, načela da se državni poslovi obavljaju na najnižoj mogućoj razini, onoj najbliže građanima, ako se tamo mogu obavljati. U suvremenoj Europi, da ne kažemo zemljama Europske unije koje u tome prednjače, supsidijarnost je temelj decentralizacije. Danas se praktički u većini država EU sve osim obrambene, monetarne i vanjske politike obavlja na regionalnoj (u federalnom državama federalnim jedinicama) i lokalnoj razini. Zar ne bi nacionalni cilj trebao biti da političke probleme rješavaju kompetentni ljudi tamo gdje se najlakše i najbrže mogu riješiti, primjerice poticanje gospodarstva, kulture, sporta ili turizma, a ne da pet mudraca u Zagrebu vijeća da li će novce za ponešto od toga usmjeriti u Ilok, Umag ili Cavtat?
Treće, nedostatak decentralizacije utječe izravno i na jedan od većih hrvatskih problema – neravnomjeran razvoj zemlje. Postoji Zagreb na jednoj strani, te desetak makro i mikroregionalnih centara i veliki ljudski opustošeni prostori između njih, na drugoj strani. Kada se gledaju ekonomski i razvojni parametri onda se Zagreb doista može nazvati metropolom a sve ostalo provincijom. Lako se Milanu Bandiću u kampanji razbacivati obećanjima potkrepljenim novcima kada je proračun grada Zagreba gotovo veći od proračuna svih ostalih gradova, općina i županija zajedno. Rijeka, Pula, Varaždin i još poneko središte sa svojim prirodnim (regionalnim) okolišem se pokušavaju ovome oduprijeti, ali nemaju ni ovlasti ni novca da maksimalno realiziraju svoje potencijale. Gdje su tu dalmatinska središta, koja bi bez turizma bila u sličnoj poziciji kao i slavonska iz kojih mladi ne prestaju odlaziti na Zapad? Što onda tek reći za meke trbuhe Hrvatske, Liku i Zapadnu Slavoniju, gdje nema jakih regionalnih centara, Gospić i Daruvar to nisu, koji bi mogli oživjeti opustošenu zemlju. Zar koncept policentričnog razvoja zemlje, kako bi se ona ravnomjerno i više razvijala, na temeljima decentralizacije s ovlastima i novcima koje bi donijela, ne bi trebao biti nacionalni interes?
Spustimo dakle loptu na zemlju i shvatimo da je primarni hrvatski interes boljitak svakog građanina i svakog dijela zemlje. Pustimo velike riječi i parole o hrvatskom interesu kao majci svih interesa, hinjenu borbu za velike nacionalne ciljeve i interese koji najčešće završe razočaranjem većine uz korist za manjinu. Vrijeme je da se građane prestane tretirati kao nezrelu djecu, da im se daju mogućnosti da u najvećoj mjeri, sami ili preko svojih najbližih posrednika, utječu na vlastitu budućnost. No, za to se valja politički izboriti.
