Već šestu godinu zaredom Hrvatska bilježi konstantan pad BDP-a, a po svim privrednim pokazateljima i trendovima taj pad će se i dalje nastaviti ulaskom u rekordnu sedmu godinu. Prema Bibliji, nakon sedam debelih godina dolazi sedam gladnih godina. I sam bivši premijer Sanader priznao je da smo u totalnoj “banani“ i to nakon konstantnog sedmogodišnjeg rasta koji se pretežno temeljio na potrošnji građana. Sve bi to bilo u redu da je ta potrošnja išla u korist domaće preređivačke industrije i da su se kroz tu potrošnju razvili nositelji daljnjeg razvoja, kapitalno jake i organizacijski moćne hrvatske prerađivačke firme.
Na našu žalost ta potrošnja je bila potaknuta kreditima stranih banaka kojima su banke direktno stimulirale vlastitu prerađivačku industriju matičnih zemalja što je kulminiralo gubitkom više od 250.000 radnih mjesta u hrvatskoj prerađivačkoj industriji. Naprosto je neshvatljivo da sve dosadašnje vlade nisu bile u stanju donositi strateške odluke koje su trebale biti temeljenje na trendovima i mogućim privrednim scenarijima nego su hrvatsku privredu prepuštale “divljem tržištu“. A kada se uzme u obzir da je sama država (Vlada) kontrolor i regulator tog tržišta onda je stvar još bizarnija.
Hipotetički rečeno, kada bi u ovoj godini završili sve potrebne strukturne reforme, pozitivni rezultati tih reformi bili bi vidljivi tek u ranim 20-tim (2021-2022). Dakle, govorimo o debelih 7 do 8 godina. Kada govorimo o strukturnim reformama, onda mislimo na regionalizaciju, smanjenje broja županija i JLS-e , smanjenje broja ministarstava i agencija te smanjenje broja zaposlenih u državnim i lokalnim upravama, racionalizaciju javnog sektora industrije kako bi se oslobodio novac za stimuliranje realne privrede, a time i rast rentabilnih radnim mjesta u realnoj privredi. To je jedini način da se postigne makroekonomska ravnoteža. Za one koji ne znaju značenje ovog ekonomskog izraza, makroekonomska ravnoteža je osnovni ekonomski cilj svake zemlje, a podrazumijeva istovremeno postizanje stabilnosti cijena, visokog nivoa zaposlenosti i vanjskoekonomske ravnoteže (pokrivenost uvoza-izvozom), uz stalan privredni rast. S omjerom 1:1 (umirovljenici : zaposleni) te omjerom 1:2 ( lokalna i državna uprava: realni sektor) uz pokrivenost uvoza izvozom od 56% ta makro ekonomska ravnoteža je za Hrvatsku tek daleka utopija.
Ovakav omjer dovest će do daljnjeg rasta vanjskog duga koji će sljedeće godine možda dostići i 80% BDP-a. U onom trenutku kada EU ocijeni da hrvatske političke elite nisu spremne na istinske strukturne reforme, a s tim u pitanje dovode i otplatu našeg vanjskog duga, Hrvatskoj će biti nametnut EU “stečajni“ upravitelj. Nitko od naših političara neće moći objasniti recimo Nizozemcima (koji upravo smanjuju broj provincija na 5, a njihove JLS će morati imati najmanje 100.000 stanovnika) da neka mala općinica 1500 do 2000 stanovnika u sebi ima neku razvojnu komponentu.
Kako stvari stoje Hrvatska izgleda mora čekati neki svoj Dan-D. Invaziju Nijemaca, Nizozemaca ili Šveđana (poznata Troika) koji će našim političarima postaviti jasne uvjete ponašanja u ovakvim kriznim situacijama. I da se razumijemo. Hrvatski političari i stranke su imali dovoljno vremena da sami počiste vlastito smeće a kada pješćani sat ostane bez pijeska okrenut će ga EU troika. (Boris Bradarić)
