Napokon je i u Rijeku stigla predstava “Skladište broj 18” talijanskog pjevača Simonea Cristicchia, nakon što je napunila kazališta Italije, Slovenije i Istre, te uspješne večeri na talijanskoj televiziji na Dan pamćenja. Nazvali su je “građanski musical” jer je opet otvorila raspravu. I zato ju se i Kvarnerskoj metropoli dočekali s netrpljenjem.
Simboličko mjesto egzodusa
Mnogobrojnim Riječanima koji su došli pratit predstavu u HNK Ivan Zajc, Simone Cristicchi – zajedno s koautorom Janom Bernasom – je ispričao egzodus iz Istre, Rijeke i Dalmacije krenuvši iz mjesta koje je postao “simbol”, skladišta broj 18 u staroj Tršćanskoj luci gdje je do dan-danas ostala većina predmeta izgnanika. U ispričanju priče Cristicchiu pomažu iskusni direktor Antonio Calenda, koji je pratio režiju, i Dječji zbor regije Friuli Venezia Giulia koji su pjevali prekrasne pjesme zajedno s autorom.
Jako pažljiva publika
Puno kazalište i publika koja je pomno, pažljivo, pratila svaku sekundu, veliki aplauzi pri svakoj pauzi glavnom glumca i na kraju velika, ogromna desetominutna standing ovation. Prikazu je nazočilo mnoštvo fiumana i članova talijanske manjine, ali i mnogo gledatelja iz hrvatske većine kojima je omogućeno lakše pračenje predstave zahvaljujući hrvatskim titlovima koje je izradila vrijedna Ana Varšava.
Prava formula
Sala kazališta Ivan Pl. Zajc puna već 20 minuta prije početka predstave
Pravi uspjeh je proizvod majstrostva, uljudnosti i skromnosti Simonea Cristicchia koji je u stanju kroz predstavu interpretirati iznimno različite ljude i uloge, pjeva i emotivno povuče za sobom cijelo kazalište. Građanski musical – kako ga je on sam nazvao – eksperimentira s jezikom i lokalnim dijalektima, dugim monolozima, valorizirajući narodnu muziku i služeći se istinitim događajima koji ne pišu u knjigama, bar ne s ove strane Jadrana. Cristicchieva formula je uspješna baš u kazališnom obliku. Toliko da uspijeva objasniti cijelu dramu izgnanika i ostalih koji su postali stranci u svojoj zemlji bolje od kojekakve školske knjige.
Na kraju predstave krenuo je dugi aplauz, pun emocija, možda u znak naklonosti prema autoru koji se pokazao dostojnim vrlo teškog zadatka. Na kraju spektakla mnogi su čekali u redu kako bi osobno čestitali lično umjetniku.
Poslije ove predstave u Rijeci, pièce će biti prikazana 9. Aprila u Kazalištu “Antonio Gandusio” u Rovinju, a karte možete pronaći u talijanskoj zajednici.
Gosti prve klase
Među gledateljima bilo je mnogo poznatih lica iz institucija , talijanski konzul Renato Cianfarani i žena, novi rektor Narodnog Sveučilišta u Trstu Fabrizio Somma, i direktor Alessandro Rossit, te predsjednik županijskog vijeća Primorsko-Goranske Županije Erik Fabijanić.
Predstavu su pratila i glavna lica Riječke kulture i kulturologije, među njima violinist Francesco Squarcia, fotograf Rino Groppuzzo, povijesničar Goran Moravček, koji je među prvima pisao o egzodusu, skrbitelj Ville Ružić Theodor Canziani-Ružić, pročelnik za kulturu grada Rijeke Ivan Šarar, pa čak i kontroverzni akademik Petar Strčić koji je na kraju predstave oduševljeno i na nogama pljeskao velikom Cristicchiu. Jedina malo tužnija nota je bila centralna loža mezzanina, inače rezervirana za gradonačelnika, koja je ostala jedino prazno mjestu u rasprodanom kazalištu. Možemo reći da je naš gradonačelnik iako pozvan, propustio prekrasnu priliku prisustvovati povijesnom trenutku svog grada. Dijelić povijesne i ljudske pravde posvećen je onim našim sugrađanima koji su bili prisiljeni zauvijek napustiti svoj rodni kraj. Tada je Rijeka izgubila mnogo kulture, mnogo znanja i ekspertize, ali izgleda da naspram teške povijesti i nemilosti nekih od njezinik vladara, nije nikad izgubila svoj duh: konciliatorni i multietnički, na koncu, izvorno Europski. S takvim duhom se jučer Rijeka doista vratila Europi.(I.C)
