Od sredine travnja 1945. ljudi su dane i noći provodili u protuavionskim skloništima. Moje utočište je bilo sklonište kod Via Rome koje je imalo dva ulaza. Kuća mi je bila na manje od 40 metara od skloništa, ali tata je više volio da spavamo u podrumu gdje je izgradio veliki, masivni stol i bio je uvjeren da je biti ispod stola sigurnije od nekoliko metara zemlje iznad skloništa.
U 7,30 sati 3. svibnja čuli jednu našu susjedu, gđu. Giudittu Barbalich, kako radosno viče: ” Nijemci su otišli! Slobodni smo!”.
Odmah smo izašli na ulicu i vidio sam kako blizu ulaza u skloništa naši vojnici s puškom čuvaju dvije protutenkovske mine kako bi spriječili da im se ljudi približe. Ostavili su ih Nijemci, a naši vojnici su vjerojatno bili pripadnici financijske policije po žutim oznakama s metalnim zvijezdama. Puške su nosili preko ramena s cijevima okrenutim prema zemlji dok su ljudi stajali blizu bez da su stvarali probleme. Vidjeti naše bez Nijemaca bilo je vrlo ohrabrujuće i uvjerilo nas da je sve ružno iza nas.
Uniforme su im bile neuredne. Možda su bili dio grupe don Luigi Polano – u suradnji sa CLN Nacionalnim oslobodilačkim odborom Trsta – za osiguravanje javnih zgrada, skladišta i drugih radova javnih komunalnih objekata nakon njemačkog užurbanog povlačenja preko noći (opaska prevoditelja: početkom 1944. godine dio podržavatelja Zanelle, prije svega mlađi, spojio se u Pokret za autonomnu Rijeku (FAI), čiji je osnivač don Luigi Polano. Zalagali su se za rješenje prema kojem bi grad održavao status autonomije, sličan onome koji je uživao u doba Austrougarske, zagovarajući oružani otpor protiv naci-fašista – iako bez stvaranja partizanskih formacija – i prihvaćali suradnju sa Slavenima, zaštitu industrijske baštine grada kojoj su Nijemci prijetili uništenjem).
U 9:30 h vidjeli smo Titove partizane kako dolaze iz Fiumare u redu po dvoje: bili su naoružani, vrlo loše obučeni u različite uniforme, a neki od njih su doslovno bili bosi. Bila je to vojska iz šume, ona koja je pobijedila Nijemce. Svi smo tražili Britance među njima jer nam je propaganda rekla da su se saveznici s njima borili i u šumi. Nažalost, potraga je bila beskorisna. Isto kao i u rujnu 1943. kada smo otišli na obalu čekati dolazak američkih brodova.
Partizani su hodali polako središtem Via Rome, sve bliže i bliže našim vojnicima kojih je bilo tri, dva su čuvala protutenkovske mine i časnik. Kada su došli do prve protutenkovske mine, stali su i njihov vođa je upoznao našeg časnika, koji mu je salutirao.
Razgovor je trajao kratko i vidjeli smo našeg časnika kako izvlači pištolj iz futrole i predaje ga njihovom. Tako su i naši preostali vojnici razoružani, očito su postali zatvorenici novih “osloboditelja”.
Preplavilo nas je osjećaj zabrinutosti jer naši vojnici nisu bili suradnici Nijemaca, naprotiv. Ali bili smo sigurni da će se svi nesporazumi brzo raščistiti jer je njemački neprijatelj poražen i svi smo bili na istoj strani.
Dan 3. svibnja 1945 godine prvi dan mira, nije proslavljen kako je zaslužio jer su počele stizati različite zabrinjavajuće informacije o “osloboditeljima”. Naime, po gradu se uskoro proširila vijest da su tri ugledna autonomista – dr. Mario Blasich, Ing. Nevio Skull i Giuseppe Sincich, dio Ustavotvorne skupštine Slobodne Države Rijeke – ubijeni tokom noći kako bi se spriječilo pravo Rijeke – slično Albaniji i Etiopiji – da povrati samostalni status prije fašističkog državnog udara iz veljače 1922. nakon kojeg je 2 tisuće Riječana protjerano iz grada u Kraljevicu i druga mjesta. Naši “osloboditelji” su se pobrinuli spriječiti Fiume/Rijeku da se pojavi kao prva žrtva fašizma kako bi se izborila za autonomiju i spriječila aneksiju Jugoslaviji.
Dan nakon, 4. svibnja 1945 posjetio sam pristanište, gdje smo već 8. rujna uzalud čekali, da vidim hoćemo li možda ovog puta biti sretniji s brodovima sa saveznicima. Luka je bila potpuno uništena sa svim dokovima i skladištima. Gdje bi uoće mogli pristati Amerkinaci?
Prišao sam grupi ljudi u blizini gledajući ustrijeljeno tijelo (to je bio Radoslav Baucer, autonomist, direktor naše gradske bolnice), koji je ležao na dnu provalije uzrokovane njemačkom minom. Ljudi su se pitali tko bi to mogao biti, a neki glasovi su vikali da ne brinu jer je bio neprijatelj naroda.
To su bile prve vizitke novog demokratskog kursa – progresivnog i slavenskog – i odmah smo saznali nova pravila komunističke partije; shvatili smo da je sloboda narodima samo propaganda i da su oni koji nisu bili s njima bili fašisti, šovinisti, neprijatelji naroda, i reakcionara: dostojni zatvora ili nestanka.
Pored dvojice senatora Kraljevine Italije, naših mučenika autonomista, pored 3 vojnika u uniformama financijske policije koji su čuvali njemačke protutenkovske mine u Via Romi, nestalo je najmanje 600 građana uključujući 78 policajaca , 50 financijske policije, i preostalih 40-tak osoba pod različitim naoružanjem, uključujući 10 karabinjera i gradsku policiju. A najgore tek dolazi…
