Rudan: Gaza je Auschwitz, a Jergović i Goldstein šute

Sada kad čak i židovski humanitarni brod kreće u blokiranu Gazu, u Hrvatskoj nema istine o Bliskom istoku – korporacijski mediji i državna televizija daju samo sise, guzice, ustaše, nogometa i vaterpola. Vedrana Rudan”Zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim?“ To sam na teve rekla pred godinu i pol, ta mi rečenica istim žarom i danas grije srce. Dobih otkaz, proglasiše me „antisemitom“. Ovih će dana prema Gazi krenuti i židovski humanitarni brod. Danas čitav civilizirani svijet Gazu doživljava kao Auschwitz. Yes! Aleluja! Progledali su slijepci! Ali, moram priznati, nije baš ugodno biti u pravu godinu i pol prerano. Kad ti „kolege“ svojim hračkom na čelu ispišu „antisemit“ kako ćeš se obraniti? Nisam se branila. Moji me progonitelji nisu držali „antisemitom“, samo su me htjeli zastrašiti. U Hrvatskoj je Gaza bila i ostala zabranjena tema.

Previše smo mi Hrvati pobili Židova da bismo imali pravo zločine u Gazi nazvati zločinima. Nijemci su ipak objavili veliku reportažu o hrabrim ljudima koji su prvim brodom vozili pomoć u Gazu. Devet aktivista je ubijeno. Čitala sam kako su humanitarce, starije ljude, izraelski specijalci elektrošokerima tjerali u potpalublje zato jer su se presporo kretali. Nijemci su objavili? A koliko su tek oni pobili Židova. Pa ipak sebi daju pravo da slučaj Gaza nazovu zločinom? Što je u ovoj priči korijen legendarne hrvatske šutnje? Osjećaj krivice? Kukavičluk? Ili ipak nemogućnost govora u zemlji u kojoj korporacijski mediji i državna televizija kreiraju podobne teme. Njima je istina o dešavanjima na Bliskom istoku važna koliko i istina o dešavanjima u Hrvatskoj.

Daj narodu sise, guzice, ustaše, nogometa, vaterpola, jebeš Židove i Gazu. Ljude koji bi htjeli čuti ili pročitati koliko se tamo djece dnevno ubija snajperom, bombom ili mori glađu drži se bolesnicima. Bliskoistočne priče o ubijenoj djeci specifične su priče. U Gazi djeca nisu djeca, ona su „teroristi“. Ipak sam ja na neki način antisemita? A što Hamas radi Židovima? I ubijena židovska djeca su ubijena djeca. Jesu, ali o njima slušamo i čitamo i gledamo ih na teveu. Ona nisu meso, imaju ime. Žao mi je što u ovoj zemlji ne mogu dobiti jednostavan odgovor na jednostavno pitanje: što danas Židovi, ili Izraelci, ili izraelski vojnici, kako hoćete, što oni danas u Gazi rade palestinskoj djeci i njihovim majkama? Na to nam pitanje povremeno u Novom listu odgovara samo gospodin Dizdarević. Hvala bogu, još nije proglašen „antisemitom“. Zato jer je veleposlanik u Jordanu pa ima imunitet? Nisam htjela pisati o Gazi i ne bih da onaj židovski brod ovih dana ne kreće u njenom pravcu. To je za mene velika vijest. I tu bi nam nimalo jasnu priču netko trebao razbistriti.

Ako izraelski specijalci krenu ubijati Židove humanitarce te će se Židove proglasiti „antisemitima“? Kako će se zvati ta akcija? Sabra i flotila? Sve ovo što ste do sada pročitali shvatite kao oveću digresiju. Želim pisati o Hrvatskoj u kojoj se godinama u tiskovinama EPH love ustaše. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Svagdje i na svakom mjestu. Kao da Jasenovac i danas riga dim i pepeo. Priznajem, to me već sada pomalo iritira. Kako ustašistima, lovcima na ustaše u NDH i RH, uglavnom su to Goldstein & Son, to nikad nije dosadilo? Shvaćam, njihova je trauma strašna, ustaše su im pobile sve pretke, te rane ne mogu zacijeliti, ali kakve to veze ima sa ovom zemljom, sa mnom, sa mojom djecom, sa mojim unucima?

Ne mogu vjerovati da su građani Hrvatske toliko retardirani da im se isto gradivo mora stalno ponavljati. Goldstein & Son o svojoj su nesreći koja je i nesreća Hrvatske napisali brdo knjiga, članaka, nastupali tisuću puta na teve, pogledali snimke svih Thompsonovih koncerata, odgledali sve utakmice na kojima se urlalo, „ubij, ubij Srbina“… Otac i Sin mi, kako rekoh, godinama ukazuju na mogućnost da je hrvatska kama spremna svakoga časa za dom krenuti prema grlima potomaka onih koji su pobjegli od kame mojih predaka. Ne vidim ustaše oko sebe. Ni nitko moj. Nisu tema na tržnici na koju idem, u kafiću u koga zalazim, u šopingcentrima prisluškujem ljude koji guraju ogromna kolica. Ni njima ustaše nisu tema. Ja građanka ove zemlje koja je i zemlja Goldsteina od naših najuglednijih ustašista očekujem malo pristojnosti. Ako im je ustaštvo i doručak i ručak i večera zašto im ni jedno ubijeno palestinsko dijete u Gazi dosad nije bilo bar grickalica?

Umorna sam i od Goldsteina i od ustaša, odlučila sam, neću gledati njihove nastupe ni čitati tekstove, kad… Evo Jergovića! Znam da sam pisala o tome, ali kako njegova knjiga “Otac“ u Hrvatskoj nije izazvala pozornost vrijednu spomena, ponovit ću poslanicu koju je veliki pisac uputio srpskom narodu, knjiga je izašla u Beogradu: za ustaštvo su odgovorni svi pokojni, svi živući, svi netom rođeni i svi nerođeni Hrvati. Kud ćeš bolje teme za vječno budne ustašiste? Očekivala sam da će nam u Jutarnjem i Globusu u nastavcima izlaziti feljtoni iz radionice Goldstein & Son. Kad, šuti tata, šuti sin. Teza je benigna? Sve što izlazi iz Jergovića je aksiom? Ili je istina, kao i uvijek, jednostavna. I ustašiste i Jergovića plaća EPH. Sva su trojica na istom zadatku: nađi, nađi ustašu! Ubi, ubi, ustašu! Tko su zapravo Goldsteini? Da li je moguće da su protiv bolesnih urlika samo kad na koncertima i stadionima izlaze iz grla klinaca? Kad na istu temu bolesno rikne Najveći Hrvatski Pisac, Goldsteini šute. Zašto? (nacional.hr)