Svi znamo za Knjigu o džungli i priču o dječaku Mogliju koji je odrastao u životinjskom carstvu, ali prava priča iza ove popularne bajke jeziva je i tužna. Dina Sanicar je divlje dijete koje su odgojili vukovi sve dok ga lovci nisu pronašli 1867. godine u Indiji.
Lovci u Indiji bili su šokirani kad su saznali da se među čoporom vukova nalazi i šestogodišnji dječak koji se se prema njemu odnosili zaštitnički. Uspjeli su odvojiti Dinu od čopora i odvesti ga u sikatu u Sikandri, gdje je kršten i dobio ime Dina Sanicar, prema hindskoj riječi za subotu – dan kada je stigao.
Kasnije je poslužio kao inspiracija Radjardu Kiplingu za lik Moglija u romanu “Knjiga o džungli”, koji priča o Mogliju, dječaku kojeg su vukovi odgojili nakon što su ga roditelji napustili. Odrastajući u životinjskom carstvu, nikada nije naučio komunicirati s drugim ljudskim bićima. Kiplingova poznata priča, kasnije adaptirana u nekoliko Disneyjevih filmova, završava poučnom porukom o samootkrivanju i harmoniji između ljudske civilizacije i prirode. Međutim, malo ljudi zna da se temelji na tragičnom istinitom događaju.
Indijca iz 19. stoljeća po imenu Dino Sanichar odgojili su vukovi i prvih nekoliko godina svog života proveo misleći da je jedan od njih. Dječak je hodao četveronoške na rukama i nogama, zavijajući i režući poput vuka. Godina je bila 1867. Mjesto: okrug Bulandshahr, Indija. Jedne noći grupa lovaca probila se kroz džunglu kada je naišla na čistinu na kojoj je ležao ulaz u špilju za koju se vjerovalo da ju čuva vuk samotnjak. Lovci su spremali zasjedu za svoj neočekivani plijen, ali su prestali kad su shvatili da ova životinja uopće nije životinja.
Bio je to dječak, ne stariji od šest godina. Nije prišao muškarcima niti im odgovorio na pitanja.
Kako dječaka nisu htjeli ostaviti u okrutnoj divljini džungle, lovci su ga odveli u sirotište Misija Sikandra u gradu Agri. Budući da nije imao ime, misionari su mu ga dali. Nazvali su ga Dina Sanicar, prema hindskoj riječi za subotu – dan kada je stigao.
Godine rehabilitacije pridonijele su Dininom slabom razumijevanju jezika, ali nikada nije naučio čitati ili pisati. Najviše je volio hodati potpuno gol i jesti sirovo meso, iako su ga misionari u sirotištu poticali da kuha hranu i da se lijepo odijeva. Jaz između ljudskog ponašanja i životinjskog instinkta pokazao se prevelik da bi ga Dina Saničar mogla premostiti. Priča o pravom Muggleu nije završila na način na koji je završila Disneyjeva verzija.
“Stvorenje koje se snalazi na četiri noge (šakama i stopalima) je iznenađujuće, prije nego što pojede ili okusi bilo koju hranu, miriše je, a kad joj se miris ne sviđa, baci je”, pisao je Erhardt Lewis, upravitelj sirotišta
Iako je Sanicar na kraju naučio razumjeti misionare, nikada nije naučio govoriti njihovim jezikom. Možda zato što su mu zvukovi ljudskog govora jednostavno bili previše strani. Međutim, što je duže Sanicar boravio u sirotištu, to se više počeo ponašati kao muškarac. Naučio je stajati uspravno, a prema misionarima počeo se i sam oblačiti. Neki kažu da je čak stekao i vrlo lošu naviku: pušenje cigareta.
Zanimljivo je da Saničar u to vrijeme nije bio jedino vučje dijete koje je živjelo u ovom sirotištu. Ako je vjerovati upravniku Louisu, pridružila su mu se još dva dječaka i djevojčica za koje se također mislilo da su ih odgojili vukovi. Prema jednom geografu, sirotište već godinama primalo toliko djece da više nisu obraćali posebnu pozornost kad je u džungli pronađeno drugo dijete. Naprotiv, otkriće “nije izazvalo više iznenađenja od isporuke dnevne zalihe mesa”. Zapravo, priče o djeci koju odgajaju vukovi proširile su se Indijom. U većini slučajeva misionari koji su se brinuli o djeci bili su jedini izvori, pa se raspravlja jesu li doista djeca bila divlja. Neki vjeruju da su ih misionari možda izmislili radi medijske pozornosti. Drugi pretpostavljaju da djecu uopće nisu odgajale životinje te da su zapravo imale intelektualne ili fizičke poteškoće. U tom slučaju priče su mogle doći od ljudi koji su sami došli do zaključaka o njihovom ponašanju.
Premda se detalji životne priče Dina Sanicara ne mogu provjeriti, podaci druge divlje djece mogu.
Djevojka s psima lutalicama
Oksana Malaya, Ukrajinka rođena 90-ih, odgajana je od strane pasa lutalica nakon što su je roditelji alkoholičari ostavili vani dok je još bila beba. Kad su je prihvatili socijalni radnici, nije mogla govoriti i kretala se na sve četiri noge. Nakon godina terapije Oksana je naučila govoriti ruski. Sada ima dečka i radi na farmi koja se brine o životinjama. Shamdeo, indijski dječak, imao je oko četiri godine kada su ga pronašli kako živi s vukovima u šumi u Indiji. Prema LA Timesu, “imao je izoštrene zube, dugačke nokte i žuljeve na dlanovima, laktovima i koljenima. Umro je mlad baš kao i Sanicar, koji je imao samo 35 godina kada mu je organizam podlegao tuberkulozi 1895. Iako je na kraju većinu svog kratkog života proveo u društvu drugih ljudi, a ne životinja koje su ga odgojile, nikada se nije potpuno prilagodio životu u sirotištu.
Bez obzira na to je li on doslovno pravi Mogul iz stvarnog života, priča Dine Sanichara u velikoj mjeri podsjeća na “Knjigu o džungli” Rudyarda Kiplinga, a sama ideja o odgoju u svijetu potpuno drugačijem od našeg fascinantna je.
