Upravo dok ovo pišem u toku je oštri napad vlade upućen sindikatima. Razlog tome je vjerojatno u njihovom sindikalnom traženju, da se ne podrže stranke vladajuće koalicije na izborima za Europski parlament. Mislim da nije uputno ni mudro, a u krajnosti i nepotrebno, oštro kontrirati sindikatima i radnicima. Sva su njihova traženja realna i opravdana. Optuživati sindikate koji zastupaju jadno i često neplaćene radnike! Zašto? Ni sindikati, ni radnici nisu doveli do ovakvog stanja u zemlji. Ne radi se o jednom sindikatu već o udruženih pet sindikata. Sumnjam da mogu biti svi u isto vrijeme u krivom.
Ni sindikati, ni radnici koje ovi predstavljaju, nemaju više što izgubiti. A znamo iz prirode, kao i iz povijesti društva, da su osobe, uostalom kao i životinje, spremne na agresiju kada su ugrožene. Radnici i njihove obitelji, to jest građani, nemaju više što izgubiti ako im je ugrožen osnovni životni opstanak.
Svakim danom je stanje u državi sve gore i gore. Nikakva obećanja ovaj narod više nije spreman slušati od Vlade koja je obećavala da će se dobri rezultati osjetiti za dvije godine njihove vladavine. Ta Vlada nije ostvarila niti jedno svoje obećanje.
Nedavni prljavi građanski rat odnio je previše života. Taj rat omogućio je krađu društvenih dobara i pružio priliku malobrojnim da se neopravdano i enormno obogate. To bogaćenje je sprovedeno nekažnjeno i kada se radilo o pljački i krađi. Privatizacija koja je namjerno pokrenuta, gle slučajnosti u vrijeme sukoba, poništila je brojna radna mjesta. Zašto? Za koga? Mnogi su građani, pored osobnih žrtava i gubitka bližnjih izgubili radna mjesta i nadu.
A ta nada je bila tu, opipljiva, ugodna i obećavajuća. Govorili su nam da će nacionalnim rješenjem oslobađajući se mrskih susjeda, sve krenuti na bolje. Govorili su da naši novci neće ići više u Beograd.
Tih neželjenih susjeda više nema, bar ne u značajnom broju, da nam kvare ne samo prošlost već i sadašnjost i budućnost. Beograd ne odnosi više hrvatske novce. Sada je tu ulogu preuzeo naš (?) Zagreb. Veliki vojskovođa, a i doktor nauka, te prvi predsjednik, je u Vojnoj akademiji Ban Josip Jelačić ushićeno uskliknuo “Riješeno je Srpsko pitanje”. Da, možda je, kako se mislilo riješeno Srpsko pitanje, ali nije riješeno pitanje opstanka građana Hrvatske, kao ni opstanak same hrvatske države. I upravo su to sada glavne brige jer Hrvatska nepovratno tone.
Postoji jedna čudna klima a rekao bih i nezreo običaj u ovom društvu. Kada se god i gdje god pojavi mogućnost da se netko, pa i nepozvan pohvali, to se odmah i objavi. Dovoljno je da nam se kaže, na primjer, da u podmorju ima nafte i plina, tada se možemo naslušati kako eto uskoro postajemo naftna velesila. Naslušali smo se kako smo i sportska velesila. Kako su naši sportaši vrlo traženi. Kako osvajamo svjetska priznanja na području znanosti. Kako su naši stručnjaci visoko cijenjeni u svijetu. Kako su naše djevojke najljepše na svijetu. I tako dalje, i tako dalje… Umjerenost i skromnost nisu se nikada tako razbacivale kao sada kada se ovaj puk proglasio najkršćanskijim narodom. U tom razbacivanju zdušno sudjeluju javni mediji i političari. Ta samohvala baš i nije neka lijepa osobina. Pogotovo nije pristojna kada se temelji samo na nadama i željama.
Posebna su priča političari. Političari dubiozne moralnosti i upitne intelektualnosti. Njihovi postupci otkrivaju više o njima nego što to njihovi curriculumi mogu sakriti. Prvo upada uoči izražena nesposobnost u poslu za kojeg su plaćeni. Zatim se uočava visoka sklonost hedonizmu, što nespretno pokušavaju sakriti. Slučaj automobila to zorno ilustrira. Veliku većinu ministara, jasno i ministarki, krasi pomanjkanje osnovnog kućnog odgoja. To se često može uočiti u javnim nastupima koji bi trebali biti jedan od vidova njihovog posla. Bahatost i arogancija uočava se pri svakom njihovom kontaktu s građanima ako im “okolnosti” nisu sklone. Upada u oči težnja za samopohvalu, a istovremeno je izraženo nastojanje da se odmaknu od odgovornosti. Dvije osobine koje nikako ne bi smjele činiti društvo rukovodiocima.
Posebno su uočljiva njihova putovanja, nekorisna putovanja na tuđi račun. Ovdje pod “tuđim” ubrajam ovaj narod, koji i ne želeći, financira te individualne ili grupne poduže ekskurzije. Da, njima ministrima je narod “tuđ”, zato kažem na tuđi račun.
Vlada mora biti stručna, principijelna i odlučna te čvrsta u održavanju postavljenih planova. Sve to mora se bazirati na održivoj mjeri i civiliziranosti. Nije pametno igrati ‘Ruski rulet’ s javnošću. Postaje i vrlo upitno izazivati “vječnu” Hrvatsku šutnju, jer možda i ona ima rok trajanja. A građanima je stvarno voda do grla. Narod koji nema se čemu nadati, narod koji nema što više izgubiti može biti spreman na najgore. (Ivan Pauletta)
