S obzirom da je momčad Gorana Tomića u Solunu bila pod pritiskom PAOK-a solidan dio utakmice, jedan primljen gol je jako dobar rezultat. Velike zasluge za samo jednu loptu u mreži idu i legendi klupa, golmanu Rijeke Andreju Prskalu.
Prskalo je s 34 godine najstariji igrač u momčadi, a ujedno i onaj s najduljim stažem u Rijeci. Prvo je prošao kroz mlađe kategorije kluba, išao na brojne posudbe, a onda su ga Riječani 2010. prodali Istri. Četiri godine kasnije vratio se i sad je tu već – sedam godina u nizu! Još je 2019. godine bio najdugovječniji igrač tad, kao i najtrofejniji u povijesti kluba. A tada je nagrađen s novim, četverogodišnjim ugovorom.
Navikao se sad Prskalo i biti na klupi, no vidi se, kad treba uskočiti, kao što je sad trebalo zbog ozljede mladog Nediljka Labrovića, on je uvijek spreman! Radi se o skromnom i izvrsnom čovjeku, tvrde oni koji ga poznaju poput velečasnog Don Nikice Jurića koji je prije par godina od golmana usred mise dobio dres, piše 24sata.
– Poznajem ga već godinama, još otkad je on bio srednjoškolac. Iako nije u mojoj župi, često dolazi sa suprugom i sinom. Riječ je o jako skromnoj obitelji, o prekrasno odgojenim ljudima – pohvalio je svog omiljenog nogometaša velečasni Jurić.
Znao je Andrej da teško može smisliti bolji dar za don Nikicu.
– Ja vam jako volim nogomet, sve gledam i pratim, često odem i na utakmice Rijeke, kad god stignem. Uostalom, i igrao sam nogomet kao dječak, u mojoj rodnoj Posavini – dodao je velečasni Nikica.
Bilokakav rad mu nije stran pojam. Uz naporne treninge, Prskalo je nemali dio svog života proveo u poljima i u traktoru! Prije nekoliko godina posjetili smo ga u malom mjestu Mali Golji u Istarskoj županiji. Maleno mjestašce s tek 110 stanovnika dom je njegove obitelji, a Andrej je traktor naučio voziti već sa šest godina. U radu u polju – gušta.
– Nije mi teško raditi u polju, voziti traktor. Vozim ga od šeste godine, djed me naučio. Guštam u radu, ma nema ljepše stvari nego kad upalim traktor i krenem: Imamo i 20 ovaca, kokoši… Sve što jedemo je domaće – počinje Andrej Prskalo, golman Rijeke.
U njegovom mjestu i okolici dijalekt je prilično težak za razumijeti nekome tko ne dolazi iz tog područja..
– To nema veze s hrvatskim jezikom. Dok nisam krenuo u školu nisam znao hrvatski jezik. Evo, supruga Jelena je profesorica hrvatskog jezika, a ja nisam znao pričati književnim jezikom – kaže kroz smijeh Andrej, držeći sinčića Jakova u naručju.
Otac Mirko također je bio golman. Kažu, jako dobar.
– Tata je branio do 47. godine, a ja se nadam da ću ga premašiti. Branio je u Rudaru, a karijeru zaključio u županijskoj ligi. Nije htio da budem golman, pa me kao dijete gađao loptom, samo da odustanem od golmanske pozicije.
Otac sjedi do njega. Samo se smiješi.
– Tata mi je jako pomogao. Karijera mi je bila jako trnovita, toliko da sam u jednom trenutku htio odustati. Sjeo sam s tatom i rekao: ‘ Tata, dosta je bilo. Odustajem. Završio sam elektrotehničku školu, bavit ću se time.’. No uspio me odgovoriti.
Srećom, jer Andrej je napravio izvrsnu karijeru u Rijeci. Bio je i među najbolji golmanima HNL-a, nabrao se trofeja, a zasigurno će jednog dana biti pamćen kao legenda kluba.
