O stotoj obljetnici osnutka riječke države danas piše i web stranica RTV Slovenije koja je tim povodom objavila intervju s povjesničarom Jožom Pirjevecom. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, poražena Austro-Ugarska monarhija raspala se na proste faktore i nastala je čitava hrpa problema razgraničenja, riješenih Pariškom mirovnom konferencijom u palači Versailles kraj Pariza. Sudjelovalo je čak 25 zemalja, ali događaj su vodila velika trojica – predsjednik Woodrow Wilson (Sjedinjene Države), premijer David Lloyd George (Ujedinjeno Kraljevstvo) i predsjednik Georges Clemenceau (Francuska), piše u .
Talijanskim nacionalistima nije se svidio plan mirovne konferencije, pa je Gabriele D’Annunzio s 8.000 tršćanskih legionara krenuo na Rijeku i zauzeo grad 12. rujna 1919. Nikad se nije nazivao fašistom, već se smatra svojevrsnim prethodnikom, kao i njegove ideje, a estetika je utjecala na samog Benita Mussolinija. Talijanske liberalne vlasti protjerale su ga iz grada, a Republika Rijeka živjela je u demokraciji, ali manje od dvije godine, kad su se fašisti vratili 3. ožujka 1922., na čelu s Francescom Guintom, odgovornim za spaljivanje Slovenskog nacionalnog doma u Trstu. Talijanski bojni brod pucao je na vladinu palaču u Rijeci, vlada Zanelle pobjegla je u Jugoslaviju, a demokracija i san o autonomnoj republici bili su gotovi. Slobodna država Rijeka tako je postojala samo skromnih 18 mjeseci.
Joze Pirjevec, portret
Foto: Ziga Zivulovic jr. /BOBO
Priča je izuzetno složena, raznih prekretnica koje su oblikovale događaje bilo je nebrojeno tih godina, bila su to vrlo turbulentna vremena koja su ostavila jedan veliki trag u talijanskoj psihi, jer i danas u javnosti čujemo kako će Istra, Dalmacija i Rijeka će ponovno postati talijanske, objasnio je povjesničar Jože Pirjevec za MMC povodom 100 godina osnutka Slobodne države Rijeke. Povijesni trag događaja od prije jednog stoljeća još uvijek živi u glavama ljudi.
Što se događalo u gradu Rijeci neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kad se staro Austro-Ugarsko Carstvo raspalo, zašto neovisna mini-država tj. Riječka Republika?
Prije svega, želio bih reći da je Rijeka imala vrlo poseban status u okviru Habsburške monarhije, bila je corpus separatum (zasebno autonomno tijelo, op. A.), Tj. Posebno tijelo unutar mađarskog kraljevstva. Predstavljala je glavnu mađarsku luku. U Londonskom paktu iz 1915. između Italije i Antante (sporazum za ulazak Italije u Prvi svjetski rat, op. A.), Rijeka nije bila predmet sporazuma. Talijani su bili uvjereni da će AU monarhija ostati, a Mađarima su bili relativno simpatični. Nakon završetka Prvog svjetskog rata imamo potpuno novu poziciju. Sada Talijani traže i Rijeku, uz sve obećano u Londonskom paktu. U Rijeku su poslani vojnici, grenaderi sa Sardinije, koji su grad zauzeli zajedno s Francuzima. Između dviju snaga bilo je ozbiljnih sporova, jer su Talijani podržali aneksiju Italije, ali Francuzi to nisu dopustili. Kraljevina SHS, koja se borila za granice s Talijanima, već je bila formirana. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji došlo je do ozbiljnog sukoba koji se nije mogao riješiti.
Je li ovo još jedna priča s jadranske obale u kojoj imamo većinski talijanski grad i hrvatsko / slovensko zaleđe?
Rijeka je bila relativno mali grad s oko 50 000 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 1910. oko polovice Talijana ili govornika talijanskog, Hrvata je bilo oko 13 000, bilo je i mnogo Mađara, Nijemaca i Slovenaca. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da ove brojke ne uključuju Sušak koji je bio svojevrsno predgrađe Rijeke i koji je bio u potpunosti hrvatski. Talijansko-hrvatski odnosi u gradu bili su napeti, jer su Talijani tražili vlast za sebe i imali je kroz izuzetno jaku buržoaziju. Mađarska prisutnost i pritisak također su imali ulogu, jer su pravi majstori u Rijeci bili Mađari, ali nakon 1.st. rata odustaju od Rijeke, što je Talijanima dalo poticaj da polažu pravo na grad za sebe.
Kako Pariška konferencija nije poslušala talijanske želje, samoinicijativni Gabriele D’Annunzio i nacionalisti zauzeli su svoje mjesto 12. rujna 1919. Je li ovo samoinicijativna akcija u stilu slovenskog Rudolfa Maistra u Koruškoj?
Ne, apsolutno ne. Bila je to kampanja organiziranih talijanskih nacionalista, tj. futurista, republikanskih sindikalista i drugih udruga koje su pozvale Gabriela D’Annunzija da stane na čelo legionara, bilo ih je oko 8000 okupljenih u okolici Trsta. Od tamo su krenuli na Rijeku. Ulogu su imali i talijanski vojnici iz Prvog svjetskog rata, koji su se masovno pridružili legionarima. Vraćali se s fronte i bili razočarani stvarnošću u kojoj su se našli, nacionalizam im je bio vrlo privlačan. D’Annunzio je tako ignorirao mirovnu konferenciju i zauzeo grad legionarima, odlučivši da će grad biti talijanski. Bio je to državni udar ili puč. Čineći to, pokrenuo je niz događaja koji su bili vrlo dramatični i snažno su utjecali na porast fašizma u Italiji.
Nacionalizam je eksplodirao po cijeloj Europi nakon Velikog rata, kada su multinacionalne monarhije počele propadati u anarhiji, od Irske nadalje …
Apsolutno! Riječ je o europskom fenomenu uzrokovanom tada lošom situacijom, utjecajem socijalizma. Ljudi su se nadali i željeli zaslužiti nešto više kako bi život učinili ljepšim nego što je bio prije rata. Pojavio se potpuno negativan stav prema starom svijetu, želja za stvaranjem novog svijeta bila je sveprisutna. Znamo koliko su te želje opasne, često vode do fašizma ili komunizma. D’Annunzio je, na primjer, s izvjesnom simpatijom gledao na socijalističku Rusiju i Vladimira Lenjina.
Bijeda u koju je Europom zaronio veliki rat bila je plodna ravnica za ekstremne ideologije…
Ljudi su došli iz rata i u očaju shvatili da nemaju budućnost. Potrebno je sve srušiti i revolucijom stvoriti novi svijet, novo društvo, to je ono što ih je vodilo. Maršem na Rim fašisti su izveli takvu revoluciju, prigrabili vlast i stvorili totalitarnu državu koja je kapitulacijom završila 8. rujna 1943. godine.
Ako pogledamo u Njemačku, naći ćemo naciste, u Sovjetskom Savezu komuniste …
Te su tri ideologije vrlo slične, ali ih se ne može izjednačiti, jer nose značajne suštinske razlike. Istina je, međutim, da su sva tri režima bila vrlo okrutna, totalitarna i ubojita.
Sva tri su htjela uništiti svijet i iznova ga graditi…
Točno! Žele stvoriti novog čovjeka, ali komunizam ipak ima djelić mesijanskog naboja, što je priznao i sam papa Pio XII., u smislu spasenja za čovječanstvo, za malog čovjeka. Dok se fašizam i nacizam grade prvenstveno na primatu jedne rase, jedne religije, jedne nacije. U slučaju Italije, to je talijanski, za Nijemce je jedina važna njemačka nacija. D’Annunzio, na primjer, govori o talijanskom Bogu, za njega je bio Talijan.
Kakva je osobnost bio D’Annunizo?
Bio je sjajan, talentiran demagog, populist, izvođač i vrlo nadareni kovač uspješnih slogana. Već 1915. bio je vrlo uznemiren zbog ulaska Italije u 1. svj. rat. Malo je poznato da je i Ivan Cankar oštro pisao protiv njega. U jednom retku to ga je jako pogodilo i ismijalo, ali inače je bio vrlo popularan u Italiji, kao i u cijeloj Europi. Ne možemo reći da nije bio dobar pjesnik, ali bio je opasan čovjek, u neku ruku preteča fašizma.
D’Annunziju se također nije svidio izuzetno nepovoljan Rapalski mirovni ugovor, koji je odredio Slovensko primorje za Italiju. Upao je u spor s talijanskim vlastima, zašto?
Rijeka je u izvjesnom smislu bila baza za izvršenje vojnog puča protiv liberalne vlade u Italiji. Bila je to vrlo ozbiljna i opasna stvar, pa je došlo do kratkog spoja između Rima i Rijeke. Nova talijanska vlada, predvođena prilično pametnim čovjekom Giovannijem Giolittijem, pokušala je pronaći modus vivendi s Jugoslavijom, a pronašla ga je i Rapalskim ugovorom, potpisanim 12. studenoga 1920. D’Annunzio ga nije priznao! Naime, rimska se vlada odrekla Rijeke i Dalmacije, osim Zadra i nekoliko otoka, i dobila je, što se nas Slovenaca tiče, sve što je željela. Odnosi su se pogoršali i Italija je na kraju vojno intervenirala i napala riječke legionare. Dogodilo se krvavi Božić, ovo je jedna u nizu izuzetno uspješnih kovanica D’Annunzia, kada su stigle talijanske trupe i porazile ih. Bili su prisiljeni napustiti grad, a otišla je i talijanska vojska. U Rijeci je osnovana Slobodna Država Rijeka koju je predvodila demokratski izabrana stranka autonomaša na čelu s izabranim političarom Ricardom Zannellom. Slobodna i demokratska država trajala je samo dvije godine, jer je 1922. godine fašist Francesco Giunta, koji je također bio odgovoran za spaljivanje Slovenskog nacionalnog doma u Trstu, organizirao fašistički puč i srušio demokratski izabranu autonomističku vladu i preuzeo vlast u gradu. Talijanska vojska ponovno zauzima grad i takvo stanje s fašistima na vlasti održava se do sporazuma o prijateljstvu i potpisivanja sporazuma između Benita Mussolinija i kralja Aleksandra 27. siječnja 1924. godine, kojim bi Italija mogla službeno pripojiti Rijeku. Treba naglasiti, međutim, da Kraljevina SHS nikad nije ratificirala ovaj sporazum, sporazum između Mussolinija i Alexandera nikada nije potvrdio beogradski parlament. Iako de facto, Rijeka je naravno bila Talijanka.
Zašto je Jugoslavija popustila, nisu imali drugog izbora?
Tako je. Razlika između Jugoslavije i Italije bila je ogromna u pogledu vojne moći.
Demokratska većina koja je izabrala Zanellu je željela neovisnu državu …
U Rijeci je postojala jaka skupina talijanskih iredentista koja se željela pridružiti Kraljevini Italiji, ali još su snažniji bili autonomaši oko Zanelle, koji su željeli ostati neovisni. Nakon fašističkog puča, on i njegova vlada dobili su zaštitu u Jugoslaviji. Rijeka se našla u ozbiljnim gospodarskim poteškoćama zbog izolacije od zaleđa, a Italija je u tom smislu za Rijeku bila neuspjeh. To je bio, kako Talijani kažu, fascismo di frontiera – granični fašizam, koji je imao posebna obilježja. Bio je izuzetno nacionalistički nabijen i krajnje antislavenski, tj. antislovenski i protuhrvatski. Vrlo agresivna, denacionalizirajuća, genocidna politika u pogledu kulture i jezika.
Dakle, D’Annunzia svrgnu talijanski liberali, je li se vratio na krila Mussolinijevog fašizma?
Cijela ova priča pokazuje nam kako je liberalizam u Italiji u to vrijeme bio u defenzivi i totalnoj krizi. Nije mogao kontrolirati situaciju, situacija je bila izuzetno opasna. S jedne su strane bili moćni socijalisti, koji su organizirali čitav niz masovnih štrajkova, a s druge su marširali fašisti. D’Annunzio se uključuje u ovu priču, ali teško je reći da je bio tipični fašist. Bio je neovisan čovjek i Mussolini si nije mogao priuštiti da ima tako karizmatičnog i popularnog svojeglavog čovjeka sa sobom. Izolirao ga je u svojevrsnom unutarnjem progonstvu, dobio je titulu princa Snežnika, a živio je u luksuznoj vili na jezeru Garda. Mussolini je s njim bio uznemiren i bio je u egzilu do svoje smrti 1938.
Kompromis velesila – neovisna država Tampon službeno je uspostavljena 8. rujna 1920. Američki predsjednik Woodrow Wilson želio je ovdje postaviti sjedište Lige nacija, zašto nije uspio sa svojim hrabrim planom?
Mirovna konferencija nije uspjela odrediti granicu između Kraljevine SHS i Italije. Italija zahtijeva Rijeku, ali je ne dobiva, jer nije u Londonskom sporazumu. Štoviše, američki predsjednik Woodrow Wilson, u želji za poštenim svjetskim poretkom, čak se usprotivio svim takvim međuratnim tajnim ugovorima, koji su Italiju doveli u znatne probleme. Stvar je čak došla toliko daleko da talijanski ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino i premijer Antonio Salandra u znak protesta napuštaju Pariz. U Italiji se ideja t počela širiti ideja o osakaćenoj pobjedi, a ovaj slogan je bio izuzetno uspješan! Bili su uvjereni da je 600 000 vojnika u rovove na čelu Velikog rata žrtvovano u bescjenje! Taj je osjećaj imao ogroman utjecaj na unutarnju politiku u Italiji. Wilson je imao ogromne planove s Ligom naroda, mislio je da će uspjeti stvoriti organizaciju koja bi mogla osigurati mir širom svijeta, ali na kraju ga je napustila vlastita zemlja. Sjedinjene Države nikada nisu postale članicom. Liga naroda bila je himera koja u međunarodnoj politici nikad nije predstavljala ništa. Ako ništa drugo, ovo je bio obrazac za nastanak kasnijih Ujedinjenih naroda (UN), s čime također nismo u potpunosti zadovoljni.
