Zakon o radu, privatizacija, preustroj državne administracije, dovođenje stranih investicija, koncesioniranje autocesta…Čitajući hrvatske medije, stranac bi stekao dojam da Hrvatska vapi za kapitalom i radom i da rješenja ne nedostaje. Potrebna je samo politička volja za implementaciju tih rješenja. No, kad smo kod rješenja, koje rješenje je zaista najbolje i jedini izlaz iz krize?
Zanimljivo je primjetiti da u trenucima kada je jedna država poput Hrvatske u ekonomskoj „banani“, svojih „pet minuta slave“ u nacionalnim medijima uvijek nalaze razni proroci, megastručnjaci, ekonomski kreativci i slične kreature hrvatske svakodnevnice.
Imali smo prilike slušati čak i bivše nogometne suce (Goran Marić) koji su zalutali u političke vode desnice, a kad pričaju o ekonomiji zvuče kao neki politički komesari iz vremena Kominterne: neoliberalizam je zlo, kapitalizam također, država mora intervenirati, država mora privući investicije, država je ključ hrvatskog problema, država ovo, država ono…No, nisu bivši nogometni suci jedini mjerodavni. Ima i onih političara koji obećavaju podvodne tunele (ovaj prijedlog shvatih kao prvoaprilsku šalu i priznanje da smo ekonomski potonula zemlja pa valjda putem tunela želimo doći na površinu), ekonomista koji o ekonomiji govore s dozom politikanstva (Slavko Kulić) i glasno kažu pred novinarima „strane investicije ne mogu spasiti Hrvatsku!“, iako bi se čovjek prvo zapitao „koje strane investicije?“. Hrvatsku po svim istraživanjima strane investicije zaobilaze, pa kako govoriti loše o nečemu (strane investicije) čega uopće nemamo? Vrhunac hrvatskog kejnezijanskog romantičarstva zaključuje diplomirani lingvist/kroatist Mate Kapović, koji slavodobitno zaključuje da se: „Hrvatskom sasvim pristojno živjelo između 1945. i 1990.“.
Stvarno je bilo divno to razdoblje između 1945. i 1990., jest da je bilo visoke inflacije, par-nepar vožnje, raznih direktora koji su šlepere građevinskog materijala dovodili u „nepoznato“ kako bi si izgradili vikendicu u Dalmaciji, ali eto, „bilo je para“. I onda je došla demokratska tranzicija 1991. godine, i narednih 20-ak godina smo se na hrvatskoj političkoj sceni, uz časne iznimke, naslušali političara iz SDP i HDZ miljea koji su pritom formalno školovani ljudi (i to je ono što me najviše brine, jer ako netko s fakultetskom diplomom priča o ekonomiji tako površno i olako, kakav nam je obrazovni sustav koji stvara takve „stručnjake“?), koji ne kuže neke osnovne premise ekonomije. Današnja ekonomija stvorena na potrošnji, a glavni pokretač ekonomije nije država, već privatni sektor, kojemu sigurno nećeš pomoći uvođenjem novih poreza ili slanjem raznih inspekcija kako bi se nekako napunio proračun. Privatni sektor je taj koji stvara ideje koje se pretvaraju u kapital, radna mjesta, izvoz i proizvodnju. Mnogi će reći da je riječ o banalnosti, ali izgleda da hrvatska javnost već dugi niz godina živi u nekoj zabludi. Prva zabluda, jest da je problem Hrvatske neoliberalni kapitalizam, to zlo koje pogoduje bogatima i korporacijama, a osiromašuje građane. No, je li Hrvatska zaista neoliberalna i kapitalistička zemlja kao što su recimo SAD, Velika Britanija ili Švedska (jest, Švedska je neoliberalna, ma koliko god mi trubili o „skandinavskom modelu“ koji već 20 godina ne postoji. Barem ne u onom obliku u kojem se afirmirao nakon Drugog svjetskog rata, kada Švedska nije bila pogođena ratnim razaranjima, već je iz istog razloga mogla parirati ostalim ekonomijama koje su se još nosile s problemom izgradnje infrastrukture).
Hrvatska je sve samo ne neoliberalna ekonomija na kapitalističkim temeljima. Prije svega, zato što ne postoji pošteno tržišno natjecanje, već „veliki igrači“ iliti ga tajkuni bliski vlasti (čitaj: vladajućim elitama) već godinama dobivaju državne subvencije, namještene natječaje za radove i nabave za državna poduzeća, zakone koje im pogoduju (sjeća li se itko kad smo imali samo dva telefonska operatera, od kojih je jedan bio državni, kakve su tada bile cijene telefoniranja i slanja poruka? Sigurno više nego nakon liberalizacije tržišta telekomunikacija) i predstečajne nagodbe kojima brišu sve dugove odabranima, dok porezna inspekcija trenira strogoću na obrtnicima i malim poduzetnicima. Kakav je to kapitalizam!? To se može nazvati na sve moguće načine: rođački kapitalizam, kleptokapitalizam, oligopol, kapitalizam s državom na usluzi 200 famoznih obitelji koje su bogatstvo stekle rodbinskim vezama ili stranačkom iskaznicom…
I koja je zajednička nit svih tih fenomena? Reći ću vam: država koja si uzima pravo odlučivati što je dobro, a što je loše, država koja intervenira, dijeli tuđe (poreznih obveznika) novce i donosi zakone i propise koji ne uređuju, već zabranjuju nove prilike i mogućnosti, država koja svojom birokracijom usporava ekonomski oporavak jer socijalni mir tisuće birokrata zaposlenih stranačkom linijom u nekim zabačenim i financijski neodrživim malim općinama dolazi ispred potreba realne ekonomije. Doduše, nije zabrinjavajuće vidjeti da diskurs državnog intervencionizma vlada u strankama kao što su SDP ili HDZ, problem nastaje kada alternativne stranke, odnosno one koje se nude kao alternativna rješenja postojećoj politici, nude još više državne intervencije. Sve to podsjeća na nekadašnji Sovjetski savez i Jugoslaviju, kada se za ekonomsku propast i neefikasnost tadašnjeg sistema govorilo „da je problem što nemamo dovoljno socijalizma, a rješenje je uvođenje više socijalizma“. Iako taj socijalizam iznimno često u praktičnim primjerima s vremenom postaje sistem za odabrane elite. I eto vam primjera u koji su mnogi Hrvati godinama gledali ljubomornim očima: nekadašnja Chavezova Venezuela se sada muči s visokom inflacijom i visokom korupcijom njene vlasti, koja je sve samo ne socijalistička. Jest, nacionalizirali su velike strane kompanije, ali tko je preuzeo te kompanije? Prijatelji bliski predsjedniku Chavezu. Sigurno ne mali radnik koji radi za mizernu plaću. Domaći vlastelin je zamjenio stranog, ali tajkunski sistem uvijek ostaje.
Argentina, koja je bila perjanica mnogih tkz. radical chic kvaziljevičara u Hrvatskoj i Europi (jer se izvukla iz bankarske krize Devedesetih, mada je u taj problem upala prije svega zbog vlastitih strukturnih slabosti i loše politike), danas ima velik problem inflacije, samim time i velikog pada životnog standarda. I u Argentini se nacionalizacija velikih poduzeća dugoročno pokazala kao loše rješenje, jer čim je nešto svačije, onda je i ničije. Ako neki nižerangirani zaposlenik u uredu državne kompanije preko veze zaposli vlastitog sina, neće odgovarati vlasniku, jer vlasnik nije Ivan Horvat s 50,1% većinskim postotkom u dionicama, već loše funkcionirajuća država koja nema sisteme kontrole. Kako očekivati „otriježnjenje“ takve države u zemlji u kojoj su se godinama dešavale pljačke prešutnim odobravanjem institucija, prije svega pravosuđa i policije?
I zato dragi hrvatski građani, parafrazirajući jednu hrvatsku ličnost iz prošlosti, „ne srljajte kao guske u (ekonomsku) maglu“ jer nitko ne tvrdi kako moramo sve privatizirati, uključujući vodne izvore i zdravstvo, da bi postali zemlja blagostanja. Postoje neke stvari koje je bolje držati u javnim rukama, ali veliku većinu stvari je bolje maknuti što dalje od države, jer političari u blizini novaca poreznih obveznika često izgube kompas i počinju ta sredstva podrazumijevati svojim privatnim vlasništvom. Bez odgovornosti prema onima koji plaćaju porez ili recimo članarinu gospodarske komore. Na taj način se rađaju slučajevi gdje se umjesto financiranja izgradnje poslovnih inkubatora, novac ulaže u privatnu kolekciju balzamiranih medvjeda. Smanjiti utjecaj i uteg takve države, te poslati poruku privatnom sektoru „ne očekujte pomoć, ali s druge strane nećemo vam ni smetati kao dosad“ – to bi stvarno bila revolucionarna poruka & potez na hrvatskoj političkoj sceni.(livio defranza)
