„Ljut sam. Ne znam zašto. Ponekad se probudim ljut; ponekad sam ok raspoložen. Ni meni se sve to ne dopada. Volio bih da nisam tako nervozan i ljut, ali jesam. I ništa ja tu ne mogu.”
„Svakog dana se osjećam kao u zatvoru, zarobljen u tijelu koje se mijenja, a život mi se sastoji od stvari koje moram napraviti, a ne od stvari koje želim raditi. Testovi, kontrolni zadaci, odgovaranje. Po cijeli dan provodim s tinejdžerima koji se osjećaju podjednako izgubljeno kao i ja.”
„Ponekad se desi da me neko povrijedi u školi. Učitelj ili netko od učenika. O tome vam ne pričam jer me bude pomalo sram priznati da se osjećam povrijeđeno. Ne želim da znate koliko često se tako osjećam.”
„Sve ono što se dešava u mom životu svodi se na stvari koje zapravo ne želim. Ne želim ustati rano. Ne želim leći rano. Ne želim ići u školu. Ne želim rješavati gomilu domaćih zadataka. Ne želim… Ne mogu se sjetiti nijedne stvari koju ŽELIM raditi. Osim spavati. Jedino kad spavam nisam pod stresom, ne osjećam pritisak i nisam zabrinut.”
„Ponekad se krijem u sobi i gledam filmove ili besmislene video-klipove. To radim da bih pobjegao od vlastitih misli koje me zarobljavaju. Bježim od samog sebe. Zvuči suludo, zar ne?”
„I da, znam da mi je soba u kaosu. Ali meni se baš tako dopada. Izgleda onako kako se osjećam iznutra. I molim vas, ne pitajte me što nije u redu jer ne znam na to odgovoriti. Ne znam otkud su se sva ova osjećanja pojavila.”
„Znam da ste ljuti na mene. I ne mogu vas kriviti. Prestao sam razgovarati s vama. Ponekad vam kažem grozne stvari. Vičem, vrijeđam, krivim vas za stvari za koje niste krivi. Ponekad lomim stvari jer se iznutra osjećam slomljeno.”
„Ali nije uvijek tako bilo. Kad pogledam neke svoje stare fotografije, vidim nasmijano i sretno dijete. Dijete koje je obožavalo pjevati i plesati. Tog djeteta više nema.”
„Reći ću vam sada nešto što se ne izgovara lako. Molim vas da me shvatite ozbiljno. NE ODUSTAJTE OD MENE. Ne mrzite me. Potrebno mi je da budete jači od mene. Da mi budete roditelji, naročito onda kad kažem da mi niste potrebni.”
Kad bih znao kazati kako da mi pomognete, evo šta bih rekao:
1. Dajte mi prostora
Ne špijunirajte me, ne ulazite u moju sobu bez kucanja, ne zahtijevajte odgovore. Nemam ih. Kada vičete na mene, osjećam se još gore. Potrebno mi je da budem sam, potreban mi je prostor.
2. Ne vičite na mene
Ponekad je buka u mojoj glavi tolika da ne mogu čuti vlastite misli. Kad uz sve to i vi počnete vikati, osjetim se još gore. Osjetim se odbačeno. Kao da sam najveće razočaranje u vašim životima.
3. Oduzmite mi uređaje.
Ne mogu prestati buljiti u telefon. Pokušavam, ali ne mogu. Znam da mi to oduzima gomilu vremena, ali ne mogu se oduprijeti. Potrebna mi je vaša pomoć. Potrebno mi je da postavite granice. Molim vas. Sigurno ću se svađati i opirati, ali ne odustajte. Ne pokušavajte me urazumiti, jednostavno mi ne dozvolite da po cijeli dan držim telefon ili gledam u računalo.
4. Odvedite me na neko mirno mjesto
Govorim da neću nigdje ići s vama. Ali ako biste me odveli na neko tiho, mirno mjesto, gdje možemo šetati i mirno razgovarati, bez rasprave, negdje gdje mogu slušati vjetar, ptice, drveće, slobodno disati i zaboraviti na sve što me muči, to bih volio. Čak i kad bismo samo šutjeli, to bi mi značilo.
5. Ne dozvolite da se razmazim
Prestanite mi davati sve što poželim. Što mi više dajete, više me gurate od sebe. Potrebno mi je da zaslužim stvari. To mi pomaže da izgradim samopouzdanje. Moram naučiti štedjeti novac i dijeliti ga s onima koji imaju manje. A to nikad neću naučiti ako mi budete ispunjavali sve hirove. Mrzim što ovisim o vama, molim vas, pomozite mi da postanem neovisan.
6. Pronađite nekog s kim mogu razgovarati
Potreban mi je netko na koga bih se mogao ugledati, a da to niste vi. Potrebna mi je odrasla osoba kojoj ću se diviti, koja će mi biti uzor, netko tko vjeruje u mene, tko će me podržavati, netko tko me razumije. Prijatelj, ujak, nastavnica, netko tko će mi pružiti nadu onda kad je izgubim.
7. Recite mi da me volite
Pretvaram se da mi nije stalo. Ali stvarno mi je potrebno da čujem te riječi. Jer u ovom trenutku, ja sebe nešto naročito i ne volim. Iako se čini da vam zagorčavam život, i dalje mi je potrebno da budem voljen.
„I to bi bilo to. Kad postane baš nepodnošljivo, imajte jedno na umu – proći će. I znam da to ne govorim često, ali, volim vas.” (Zelena ucionica)
