Na okupiranom Krimu, 16-godišnji Vladislav Rudenko odlučio je pružiti otpor rusifikaciji u kampu Družba. Pod okriljem noći, spustio je rusku zastavu i na njeno mjesto podigao vlastite karirane bokserice. Ovaj simbolični čin bio je izraz bunta protiv onih koji su ga nasilno odveli iz rodnog Hersona.
Kamp Družba – prisilna rusifikacija djece
Kamp Družba bio je jedan od mnogih objekata gdje je Rusija smještala ukrajinsku djecu, tvrdeći da ih “spašava”. No, međunarodni promatrači i Ukrajina to su nazvali otmicom i pokušajem indoktrinacije. Gotovo 20.000 ukrajinske djece bilo je odvedeno s okupiranih teritorija, a kampovi su podsjećali na sovjetske metode asimilacije.
Uvjeti u kampu bili su teški: stroga pravila, loša hrana i potpuna izolacija od obitelji. Djeca su bila pod stalnim nadzorom. Svako iskazivanje ukrajinskog identiteta strogo je kažnjavano. Unatoč tome, Vladislav i njegovi prijatelji – Denis, Serhij i Rostislav – činili su jezgru otpora.
Kako su tinejdžeri prkosili ruskoj propagandi
Mnogi tinejdžeri u kampu odbijali su pjevati rusku himnu, rugali su se osoblju i krišom nabavljali hranu iz lokalnih trgovina. Vladislav je svojim hrabrim postupkom srušio simbol okupacije, no to ga je ubrzo dovelo u opasnost. Njegov cimer ga je izdao, a ruske vlasti su ga kaznile izolacijom. U maloj sobi bez telefona, Vladislav je počeo razmišljati o najgorem, no ipak je pronašao snagu za daljnji otpor.
Zastrašivanje i prisilna asimilacija
Ruske vlasti su koristile različite metode kako bi slomile otpor tinejdžera. Jedan od glavnih odgajatelja, Valerij Astahov, bivši pripadnik specijalne postrojbe Berkut, provodio je strogu kontrolu nad djecom. Svako iskazivanje ukrajinskog identiteta bilo je kažnjavano – od izolacije do fizičkog zlostavljanja.
U prosincu su djecu premjestili u drugi kamp, gdje su nastavili pružati otpor. Na Silvestrovo su, dok je emitiran Putinov govor, pustili ukrajinsku himnu i govor predsjednika Zelenskija. Ovaj potez dodatno je podigao moral među zatočenim tinejdžerima, iako su pritisci ruskih vlasti postajali sve veći.
Bijeg od ruske asimilacije
Ruske vlasti pokušavale su prisiliti tinejdžere da prihvate ruske putovnice, nudeći im novac, stanove i sigurnost. Odbijanje je značilo pritvor i još veće pritiske. Serhij i Rostik su zbog odbijanja bili zaključani dva tjedna, no uz pomoć prijateljski nastrojenih Rusa uspjeli su pobjeći.
U međuvremenu, obitelji u Ukrajini radile su na njihovom spašavanju. Serhijeva majka, uz pomoć organizacije Save Ukraine, organizirala je njihov bijeg. Nakon pet dana putovanja kroz Rusiju i Bjelorusiju, suočili su se s posljednjom preprekom na granici. Srećom, uspjeli su uvjeriti službenika da ih pusti.
